Jutro koje dolazi neprimjetno

Cvjetnica je u našem selu uvijek dolazila tiho, gotovo neprimjetno, kao da se najprije uvuče u dvorišta, u travu i voćke, pa tek onda pokuca na vrata kuća. To jutro nikada nije bilo obično. Još prije nego bi sunce preskočilo krovove, u zraku se osjećao miris proljeća, mokre zemlje i cvijeća koje je večer prije ubrano s pažnjom, kao da se bere nešto sveto.

Polumrak, lavori i latice

Sjećam se kako je u našoj staroj seoskoj kući na Cvjetnicu sve počinjalo u polumraku. Soba bi bila tiha, ali ne i uspavana. Netko bi već potpalio vatru, netko bi šaputao, a drveni pod bi tiho škripao pod koracima djece koja su ustajala ranije nego inače. Na sredini sobe stajao je stari stol, izlizane površine, s tragovima godina i rada. Na njemu su bila postavljena dva limena lavora. U njima voda, mirna kao ogledalo, a po površini razasute latice ruža, ljubičica i proljetnog cvijeća. Cvijeće je bilo ubrano dan ranije, pažljivo, s posebnom namjerom. Vjerovalo se da ta voda, koja preko noći stoji s cvijećem, dobiva neku posebnu snagu, da u sebi nosi zdravlje, ljepotu i blagoslov.

Red, smijeh i kapljice vode

U toj sobi nikada nije bilo mjesta za sve odjednom. Djeca, djevojke i žene skupljale su se oko stola, svaka čekajući svoj red. Jedne su već bile obučene u narodne nošnje, druge su tek stavljale marame, treće su pridržavale rukave da se ne smoče. Sjećam se kako bi se prva djevojka nagnula nad lavor, zagrabila vodu dlanovima i polako prelila preko lica. Kapljice bi klizile niz obraze, padale natrag u lavor i razmicale latice ruža. Miris bi se tada još jače osjetio. Druga bi stajala pokraj nje, nestrpljivo čekajući, a treća bi se smijala, jer bi joj voda već poprskala pregaču.

Više od običnog umivanja

Bilo je u tom trenutku nečeg svečanog, iako nitko nije govorio glasno. Kao da smo svi znali da to nije samo umivanje. To je bio početak nečeg novog. Voda s cvijećem dodirivala je lice, budila kožu, a u nama se rađao osjećaj da se ostavlja zima iza sebe. Djevojke su vjerovale da će biti lijepe kao ruže, djeca su se radovala jer je to bio poseban jutarnji običaj, a starije žene su sve promatrale s tihim zadovoljstvom, kao da gledaju kako se tradicija nastavlja bez riječi.

Soba puna života

Soba je bila puna pokreta. Jedna djevojka brisala je lice krajem marame. Druga je pridržavala pletenice da ih ne smoči. Najmlađa djevojčica gurala se naprijed, želeći što prije doći na red. Netko bi se naslonio na stol, netko bi se povukao korak unatrag. Sve je bilo spontano, ali skladno. U tom jutru nije bilo ukočenosti. Bilo je života, smijeha, šapata i kapljica koje su padale na drvo stola.

Svjetlo koje budi kuću

Svjetlo je polako ulazilo kroz mali prozor. Padalo je po lavorima, po vodi i laticama koje su se lagano pomicale. U tom svjetlu činilo mi se kao da sve blago treperi. Kao da se i sama soba budi zajedno s nama. Vanjština je još bila hladna, ali unutra se osjećala toplina — toplina kuće, ljudi i običaja koji se ponavljao iz godine u godinu.

Voda koja se ne baca

Kad bi se svi umili, voda se nije bacala. To se nikada nije radilo. Izlijevala se pažljivo, najčešće pod voćku u dvorištu, uz vjerovanje da će godina biti rodna. Nekad bi se prolila uz bunar, nekad uz prag kuće, kao tihi blagoslov doma. Ništa nije bilo slučajno. Svaki pokret imao je svoje značenje, iako se o tome nije govorilo naglas.

Priprema za blagoslov

Nakon toga bi se kuća naglo oživjela. Djevojke su popravljale nošnje, vezale marame, poravnavale suknje. Djeca su uzimala grančice koje će ponijeti na blagoslov. Starije žene provjeravale su jesu li svi spremni. Miris cvijeća još je ostajao u sobi, pomiješan s mirisom drva i jutarnje svježine.

Granica između zime i radosti

Uvijek sam imao osjećaj da je Cvjetnica u našem selu bila granica. Granica između zime i proljeća, između posta i Uskrsa, između tišine i radosti. U vodi s laticama ruža nalazilo se nešto duboko, gotovo neizgovoreno. Kao da nas podsjeća da se svake godine ponovno možemo očistiti, započeti iznova, okrenuti svjetlu koje ulazi kroz prozor.

Tišina koja govori više od zvona

Kad bi svi izašli iz sobe, lavor bi ostao prazan, ali latice bi se još držale uz rub. Sunce bi već obasjalo stol, a kuća bi na trenutak utihnula. I tada sam znao da je Cvjetnica stigla. Ne po zvonima, ne po procesiji, nego po mirisu ruža koji je ostajao u zraku i po osjećaju da je počelo vrijeme koje vodi prema Uskrsu.