Nekad su iz zatvora izlazili državnici, danas u njega ulaze političari. I svi bi da ih se pamti po progonima, a ne po onome što su stvarno napravili.
"Jebeš političara koji nije bio u zatvoru!" – kažu obično oni koji jesu bili. Ili njihovi birači. Kao da je zatvor obavezna stanica na putu do vlasti. Nekad su, doduše, ljudi iz zatvora odlazili u povijest. Danas, puno češće, s dužnosti odlaze u zatvor – i tamo postaju prošlost.
No, ne moraš biti političar da bi se uhvatio za tu slamku. Nakon premijere filma o sebi, Ćiro Blažević se našalio: "Zamolio sam ih da cenzuriraju onaj dio da sam bio u zatvoru, ali nisu me poslušali. Uostalom, jebeš čovjeka od 75 godina koji nikada nije bio u zatvoru!" I opet je pogodio – u zemlji u kojoj je zatvor ponekad bolja preporuka od diplome.
Zatvorski kapital i politički progon
Ćiro se, naravno, šalio. Ali u političkom svijetu, zatvor se odavno ne skriva – on se kapitalizira. Bitno je samo da se može nategnuti u narativ o “političkom progonu”. Što vrijedi za političare, vrijedi i za književnike. Jer kakav je to pisac koji nije bio proganjan?
Tridesetak godina nakon “Vještica iz Rija”, Hrvatska opet traži svoje vještice – ovaj put u anonimnim grafitima. Nekima je i to dovoljno za priču o “galopirajućoj fašizaciji društva”. Uvijek spremni, kao nervozni nogometni sudac s crvenim kartonom u džepu, iako nitko nije siguran tko je koga faulirao.
Sprej, prijetnje i politička poezija
Nedavni slučajevi grafita – od prijetnji Miljenku Jergoviću do Dalije Orešković – pokazuju koliko tanka može biti granica između “umjetničkog izraza” i “anonimne prijetnje”.
"Jedne kolovoške noći, Miljenko neče dobro proći," napisao je anonimni junak s gramatikom iz pakla, uz dodatak: "Naša država, naša pravila."
Ako ćemo karikirati do kraja, mogla je to isto tako napisati i Dalija Orešković – recimo, kao nastavak političke borbe sprejom po fasadama. No, već sutradan pojavio se novi grafit, ovaj put protiv nje: “Sarajevo ispod Trebevića, povedite Daliju i četnika Jergovića.”
I koliko god ti grafiti bili blesavi, imaju formu prijetnje i ne treba ih olako shvaćati. Jer ni korica limuna u lice, ni ćuška s leđa, ni trula jaja na košulju nisu “zafrkancija”. Ali ne može baš sve biti “fizički napad”.
Kad prijetnje postanu svakodnevni govor
Prijetnje poput onih na ulazu u zgradu Jurice Pavičića samo su verbalna inačica onoga što Hrvati često izgovaraju umjesto “dobro jutro”.
Čak i prijatelji među sobom redovito “prijete” nasilnim oralnim ili analnim seksom, bez da to itko doživi kao homofobiju.
Pavičić je, u svom stilu, na to odgovorio: “To su homoerotske seksualne fantazije mladih desničara.” I pogodio bit – jer ono što se šara po zidovima najčešće nije ideologija nego frustracija.
Kad moćnici prijete, a svi šute
No, pravi problem nije samo to što netko šara po zidovima, nego što sličan rječnik koriste i oni na vrhu.
Kad američki predsjednik odbije novinarku uz komentar da je “jedna od najgorih koje ćete ikada vidjeti”, svijet se zgraža.
Kad hrvatski predsjednik odbrusi domaćem novinaru “samo nemojte štrajkati glađu!” – svi se smiju.
I tu se vidi razlika između satire i stvarnosti: u Hrvatskoj je politička bahatost odavno prestala biti eksces. Postala je forma javne komunikacije.
Zato se možda i ne treba čuditi kad netko kaže: “Jebeš političara koji nije bio u zatvoru.” Jer zatvor nije kraj karijere. On je, u našim krajevima, tek početak biografije.
 
  
                                 
                                                     
                                                     
                                                     
                                                     
                                                     
                                                     
                                                     
                                                     
                                                    