Kolumnistički rečeno: zakona kakve su na koncu prezentirali, bez imalo nelagode, potpisali bi i Aleksandar Ranković i Stane Dolanc. Dojam je jasan – kao da dolazi iz Centralnog komiteta. SDP-ov prijedlog formalno je sročen kao zakon, ali suštinski je nešto posve drugo: politička ispovijed i povratak “pravoj liniji” nakon prošloljetnog zastranjenja koje dio njihova biračkog tijela nije oprostio.

Ovdje nema govora o kompromisu prihvatljivom širokom spektru društva. Riječ je o samoposipanju pepelom i demonstraciji ideološke dosljednosti prema vlastitoj bazi. Parola je jasna i nimalo suptilna: krepat, ali ne molat – pogotovo kad je riječ o dvostrukim konotacijama.

Selektivna osuda zločinačkih režima

Slon u staklarnici SDP-ova prijedloga jest zahtjev za prekršajnim i kaznenim progonom zbog koketiranja sa zločinačkim režimima ili njihova veličanja. Popis je precizan: fašistički, nacistički, ustaški, četnički. Jedan režim, međutim, upadljivo nedostaje – komunistički.

Istina, u tekstu se spominje i kažnjavanje opravdavanja poratnih zločina. No izostaje ključna informacija: tko je te zločine počinio. Posljedica je pravno i politički jasna – veličanje komunističkog režima ostaje dopušteno jer nije izrijekom zabranjeno.

Objašnjenje koje ne stoji

Kako se na ljevici opravdava takva selektivnost? Argument je da su nabrojani režimi bili genocidni, dok je komunistički u preambuli Ustava označen kao pozitivan povijesni moment. Drugim riječima, veličanje zločinačkog režima postaje dopušteno ako postoji politička presumpcija da nije bio genocidan.

Takva logika ne samo da relativizira zločine, nego uvodi opasno klizalište povijesne i pravne arbitrarnosti.

Zakon krojen po mjeri

Teško je izbjeći zaključak da je ovaj zakon pisan s vrlo konkretnim imenom na umu. S punim pravom nosi etiketu Lex Thompson. Dok će svi drugi koji se igraju simbolima bremenite prošlosti moći posegnuti za džokerom satire ili umjetničkog performansa, Thompson će – poručuju – morati dokazivati da nije imao lošu namjeru dok izvodi Čavoglave onako kako ih izvodi već 35 godina.

Teret dokazivanja time se izvrće: on mora dokazivati da nije kriv, umjesto da država dokazuje suprotno.

Kako je krenulo, ne bi iznenadilo ni uskrsnuće famozne komisije za oporezivanje šunda, ako se obrana svede na tvrdnju da je riječ o umjetničkom djelu.

Koncerti bez zabrana – i bez naslova

U međuvremenu, između Hipodroma, subotnjeg koncerta u Areni i onog nedjeljnog koji je de facto zabranjen, Thompson je održao niz velikih koncerata diljem Hrvatske – bez ijednog incidenta. Ne samo u “Buljevom” Sinju, nego i u Osijeku, Zadru, Varaždinu (kojim upravlja SDP) te u Poreču (kojim upravlja IDS).

Objašnjenje gradonačelnika bilo je identično onome koje je svojedobno dao Tomašević za Hipodrom: protiv smo zabrana koncerata jer su zabrane kontraproduktivne.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: zašto o tim koncertima nije pisano i zašto nisu završili na naslovnicama?

Odgovor je jednostavan i nimalo misteriozan – zato što nisu bili zabranjeni.