Mimoilaženje koje je trajalo trideset godina

Đole i ja uspješno smo se mimoilazili puna tri desetljeća. I nikom ništa nije falilo. Meni, a kamoli njemu. Da, nisam baš bio obožavatelj njega ni njegove glazbe. Zašto? Za to je mnogo više glazbenih nego političkih razloga, mnogo bliži su mi uvijek bili EKV i Partibrejkersi, no moje mišljenje i glazbeni ukusi nisu bitni, barem ne u ovom trenutku - ono što se stvarno računa je zajednički uzdah miroljubivih armija ljudi koji osjećaju da im je njegova glazba obogatila život.

O mrtvima i granicama šutnje

Iako neki vjeruju da je to nepotrebna i dosadna politička korektnost, uvijek sam se pokušavao držati one stare da se o umrlima, ako se ne radi baš o ratnim zločincima – govori samo ono dobro. A ako nemaš nešto takvo za reći, onda jednostavno zagrizeš jezik i prešutiš. Naravno, ne zbog pokojnika samog, već zbog njegovih bližnjih i svih onih koji su njegovom smrću nešto objektivno ili subjektivno izgubili.

Smrt kao politički događaj

Ovo nije "in memoriam" niti još jedna kolumna o Đorđu Balaševiću, ovo je bilješka o momentu povijesti pod čijim zamahom živimo. Jer, kao što je vjerojatno bilo za očekivati, smrt panonskog mornara na uvijek nemirnom panonskom blatu ne prolazi bez kontroverzi i verbalnih turbulencija u suprotstavljenim virtualnim stvarnostima. I teško da će njegovom smrću one nestati.

Pokušavao sam dan-dva šutjeti, no, osjetivši se zatečen u prolaznom oku oluje, ipak brzo uzimam tipkovnicu pod prste kako bih zapisao nešto bez uobičajene postumne lakirovke.

Kriva strana povijesti

Da, neprijeporna činjenica jest da se Balaš krajem osamdesetih i na samom početku devedesetih itekako znao zateći na krivoj strani povijesti, teško se u svojim stand-up nastupima i pjesmama rugalicama generalizirajući ogriješio o Albance, Slovence, Hrvate i sve one koje je u tom trenutku vidio kao krivce za raspad Jugoslavije. Ogriješio se prije svega o - sebe.

No, današnje optužbe tipa "jednom četnik, uvijek četnik" nemaju baš nikakve veze sa stvarnošću. Balaševićevi korijeni jesu bili i ostali prije svega jugoslavenski, koliko god se tog jugoslavenstva kasnije i sam odricao, kao zablude, iluzije ili utopije. Balašević samo – ili "samo" – tada nije uvijek shvaćao da su neki njegovi "antinacionalistički" argumenti itekako upotrebljivi i kao oružje velikosrpske agresije.

Publika bez nacije

No, kasniju sljedbu nije stekao zbog jugoslavenštine, niti je ta sljedba bila jugoslavenska. Dapače, slušali su ga i svi drugi nacionalisti, a ne samo oni jugoslavenski! Prije svega, znao je naći onu jednu zajedničku preostalu žicu među narodima raspadnute države i spretno zaigrati na kartu srca i osjećaju ljubavi kao univerzalnom jeziku.

Rečenica koja ne prolazi

Da, Đole je autor i jedne od najstrašnijih izjava o padu Vukovara. Strašne baš zato što je nije izgovorio neki krvožedni četnik, nego čovjek koji sebe vidi u službi mira. Da, to je onaj odgovor u intervjuu NIN-u, objavljenom 6. prosinca 1991. u kojem ističe da su ga među svim "monstruoznim scenama" među licima "uhvaćenih ustaša i oslobodilaca" najviše uplašila - "voštana lica časnih sestara koja su jedina odavala predumišljaj"?!?

Mnogima u Hrvatskoj to će zauvijek ostati njegov magnum crimen. No, istina je i da već 1992., Balašević demonstrativno otkazuje poslušnost tom režimu, javno poručujući: "Odjebi JNA!". Doduše, ta vojska se u tom trenutku već raspadala, no Balašević će sljedeća tri desetljeća ostati na disidentskom kursu, iako bi mu se kratkoročno materijalno mnogo više isplatilo da je Miloševiću i društvu zapjevušio neko novo "Računajte na nas".

Između čekića i nakovnja

U srpskim medijima za to vrijeme izložen je konstantnoj atmosferi hajke. Između čekića i nakovnja ostalo je njegovo tržište od Vardara pa do Triglava, što je njemu uvijek bilo najvažnije. Tako smo nedavno na hrvatskim naslovnicama imali bijes jer Balaševićev nastup vrijeđa obljetnicu Oluje, na srbijanskim pak eksploziju mržnje zbog izdaje srpstva – jer s Hrvatima slavi Oluju. Ne, nakon Tita nije jedrio za vođama ni za masama, mase su plivale za njim. Balašević i ćirilica? Slutim da mu je bila bitna samo utoliko što se rimovala s Ilica.

Oprost koji ne briše

Meni osobno to je danas više nego dovoljno za oprost, pa makar moj oprost nikom ništa ne značio. Iako, moram priznati, spomenutu rečenicu o Vukovaru ne uspijevam potisnuti i zaboraviti. Vjerojatno nikad neću. Kao što neću vjerovati njegovim riječima, u rimi ili prozi. Jer nisam ni prije. Jer se neke slike jednostavno preduboko usijeku. Sjetio sam se te rečenice i nad posljednjim filmskim uratkom Vučićevog propagandnog stroja – "Dara iz Jasenovca", u kojem su oživotvorene baš takve časne sestre u logoru u Staroj Gradiški, iako njih tamo - uopće nije ni bilo.

Pamćenje kao ideološki alat

Koliko dugo se nekome trebaju pamtiti pogrešne izjave? U praksi, obično ovisi o percipiranom ideološkom predznaku. Nekome će se vječno predbacivati, nekome će se zaboraviti čim preokrene kaput. Stipi Mesiću tako spremno su zaboravili da je pjevao ustaške pjesme da su ga namah postavili i za počasnog predsjednika udruge koja okuplja potomke partizana.

Neki su mi zamjerili jer sam u vijest da je zagrebački episkop izabran za srpskog papu ubacio i podsjetnik da je Porfirije snimljen kako pjeva, ili – mesićevskim rječnikom rečeno – otvara usta na četničke pjesme.

Test koji tek dolazi

Od Porfirija doista do sada nismo čuli niti jednu suštinski pogrešnu izjavu. Sve što je javno govorio bilo je na kršćanskom tragu. No, hoće li taj skandalozni snimak doista trebati potpuno zaboraviti saznat ćemo možda tek prigodom ovogodišnjeg obilježavanja Anti-oluje. Ako Porfirije odbije otvarati usta na vučićevske velikosrpske politike, onako kako to nije znao Irinej, onda ćemo tek znati da je doista zapuhao posve novi vjetar u srpsko-hrvatskim odnosima.