Od Vukovara do Dubrovnika – sudilo se gotovo svim hrvatskim zapovjednicima

Hrvatsko je pravosuđe pravomoćnom osudom Branimira Glavaša očito dalo prilog svojoj povijesti Domovinskoga rata. Svi koji u budućnosti budu htjeli donositi zaključke o karakteru Domovinskoga rata na temelju presuda hrvatskih sudova nemaju što drugo zaključiti nego da je Hrvatska vodila zločinački rat, a Srbija oslobodilački. Sa srpske strane nitko važan nije osuđen, ne zacijelo samo zato što su navodno svi njezini ratni zapovjednici bili nedostupni. S hrvatske strane, svim zapovjednicima ili ključnim ljudima obrane duž cijele bojišnice suđeno je ili su osuđeni. Ako, dakle, pratite bojišnicu od Vukovara na sjeveru, pa do Dubrovnika na jugu, shvatite da su osuđeni: Tomislav Merčep koji je ustrojio obranu u Vukovaru, osumnjičen je bio i u smrt poslan Đuro Brodarac zbog obrane Siska, Mihajlo Hrastov morao je biti osuđen zbog toga što se usudio uporabom oružja zaustaviti agresorske vojnike da prijeđu most i uđu u Karlovac, Mirko Norac kažnjen je za presudnu obranu Gospića kojom je spašena Hrvatska, nadalje Haaški je sud godinama mrcvario, ponižavao, osudio pa oslobodio na kraju generale Gotovinu, Markača i Čermaka jer su protjerali srpske okupatore iz Knina, Haaški je sud optužio i vodećega ratnog zapovjednika generala Janka Bobetka zbog obrane Dubrovnika i cijele Hrvatske i samo ga je smrt spriječila da ne bude sramotno izručen tom sudu, pa onda general Praljak i još petorica u Haagu… Dakle sudilo se ili osudilo sve koji su zaustavili srpsku agresorsku vojsku u naumu da stvore Veliku Srbiju.

Je li proces protiv Glavaša bio pravni ili politički?

Je li pravedno što je Glavaš osuđen, pitanje je za sudce, a mi se možemo sjetiti koliko je MUP na čelu s Karamarkom i Faberom tada uložio napora da pronađe bilo kakve dokaze protiv njega, posebice u pripremi svjedoka Krunoslava Fehira da tereti Glavaša. Fehir je na kraju priznao da je on ubio po Glavaševoj zapovijedi. Nagrađen je tako što je oslobođen kaznene odgovornosti za priznato ubojstvo, stanom i premještajem na radno mjesto u MUP-u u Istri. Sjetimo se kakva je bila snimljena komunikacija između nekih novinara i svjedoka pokajnika, što je sve govorio i obećavao Pupovac u New Yorku jednome američkom diplomatu, s kim se tajno i skandalozno sastajao tadašnji ravnatelj policije Faber ne bi li nagovorio neke ljude da svjedoče protiv Glavaša, što je sve obećavao Sanader međunarodnim promatračima… Iz aviona se vidjelo da je to politički motiviran proces. Teoretski je doista moguće da u ovoj presudi Glavašu u konačnici ima neke pravde, dakle da on jest odgovoran, ali kada se sagleda u cjelini hrvatska politika suđenja za ratne zločine 90-ih, nitko normalan nikada neće povjerovati u pravednost ni te presude ni ostalih presuda. Nema tu nikakve slučajnosti: sudilo se Hrvatima zato što su se branili i spasili Hrvatsku, a ne Srbima zato što su napadali. To je brutalna činjenica koju više ne može osporiti ni jedna politika i ni jedan analitičar.

Lora, svjedoci i pitanje dvostrukih kriterija

A kakva je motivacija hrvatskoga pravosuđa koje je nakon 2000. postalo sluškinjom vladajuće politike, vidjelo se kada se sudilo pripadnicima HV-a za kaznena djela počinjena prema srpskim vojnicima zatočenima u vojno-istražnome zatvoru Lora. Ondje su hrvatski tužitelji u nedostatku dokaza iz Srbije doveli svjedoke protiv hrvatskih optuženika. Tužitelj Mladen Bajić, u snimljenoj komunikaciji s nevladinim aktivistom Tončijem Majićem i srpskim tzv. aktivistom Savom Štrpcem, koji je bio član ratnog štaba općine Benkovac u dane pokolja nad Hrvatima u Škabrnji, koordinirao je dolazak svjedoka. Jedan je od dovedenih bio pilot JNA Goran Pantić koji je raketirao uz ostale gradove i Metković kada su ubijene tri žene. Hrvatski su branitelji srušili njegov zrakoplov, on se izvukao, ali je bio zarobljen. Doveden je na mjesto zločina u Metkoviću da vidi posljedice svojega djelovanja, zatim pritvoren u Lori odakle je, bez suđenja, pušten, odnosno razmijenjen u kolovozu 1992. godine. Dvadesetak godina poslije doveden je iz Srbije da bude svjedok protiv optuženih za Loru. Pilotu JNA koji je sijao smrt, Goranu Pantiću, ali i mnogim drugima agresorskim vojnicima, hrvatska je država platila luksuzni smještaj, dobar honorar i sve ostale povlastice pa je on teretio optuženike. Slično je sudac Marin Mrčela pribavljao svjedoke protiv optuženoga Mirka Norca priznajući Vesni Teršelič da nema dokaza ako mu ne dovede svjedoke.

Za srpske zločine gotovo nitko nije odgovarao

I tako smo došli do poražavajućega rezultata kakav je bio i u Jugoslaviji. Kao što za masovne pokolje i genocid nad Hrvatima u Drugome svjetskom ratu i nakon njega baš nitko nikada nije odgovarao ni po zapovjednoj ni po individualnoj odgovornosti, isto se dogodilo i za zločine nad Hrvatima u Domovinskome ratu. No dok se takav ishod u Jugoslaviji smatrao nekako normalnim jer nitko nikada od Hrvata tu zločinačku i okupacijsku tamnicu nije ni doživljavao svojom državom pa nije ni tražio pravdu, u samostalnoj, pak, hrvatskoj državi očekivao se taj dašak pravde i za zločine u Drugome svjetskom ratu i posebno za zločine počinjene tijekom srpske agresije na Hrvatsku.

I kamo smo to dospjeli nakon 31 godine od veličanstvene pobjede? Svi vodeći ljudi obrane su optuženi, suđeno im je ili su osuđeni, a ni jedan zapovjednik agresorske srpske vojske. Nitko, dakle, za više od 2700 ubijenih u Vukovaru, za oko 1600 ubijenih u Osijeku, za tisuće i stotine još nedužnih ubijenih Hrvata na sisačkome području ili na prostoru Karlovca, Like, Zadra, Šibenika… I sada nam neojugoslavenski mediji, koji likuju nad presudom Glavašu, a tek im je žao što je navodno došla prekasno, hoće poručiti da je to ta pravda kojoj Hrvatska treba težiti, a ostatci agresorskih ili jugoslavenskih snaga slave i trijumfalno održavaju u kultnome Lisinskome koncert u čast agresorskoj vojsci.

Može li država graditi pravdu bez utvrđivanja agresije?

Pravedno je, naravno, da svatko odgovara i snosi sankcije za svaki eventualni počinjeni prijestup. Ali jedna država, jedna politika i jedan narod nikada se neće obraniti s takvim površnim tumačenjem i prakticiranjem pravde kao što čini Hrvatska. Za svaki zločin i svako kazneno djelo koje se dogodilo Hrvatima ili Srbima, počinili ga Hrvati ili Srbi, odgovorni su primarno Srbija i njezina vojska, jer da nije bilo srbijanske agresije, ne bi se dogodio ni jedan od tih zločina. Kazneno-pravna politika koja ignorira tu elementarnu činjenicu samo generira novu nepravdu, ona je zapravo izdajnička i protuhrvatska.

Jesmo li izgubili vlastiti pogled na Domovinski rat?

Na žalost, politička je deformacija u Hrvatskoj nakon 2000. godine uzela toliko maha da je Hrvatska čak i one malobrojne osuđene Srbe predala Srbiji na izdržavanje kazne, predala joj je dokumentaciju za Ovčaru i najteže zločine nad Hrvatima, a onda Srbija, naravno, sve svoje ljude ili oslobodila ili osudila na simbolične kazne. Hrvatska zauzvrat nije dobila apsolutno ništa osim osjećaja gorčine, prijevare i spoznaje da se zločini nad Hrvatima ne kažnjavaju, a zločini nad Srbima, makar bili i izmišljeni, stalno se moraju kažnjavati. Preoptimističan je bio Marko Perković Thompson kada je pjevao srpskoj bandi da će ih stići ruka pravde čak i u Srbiji. Oni su povlašteni čak i u Hrvatskoj. Taj je koncert bio izravan udar na Domovinski rat. Bilo bi normalno da su se branitelji, njih bar nekoliko tisuća, okupili, došli pred Lisinski i rastjerali tu nostalgičnu bagru koja nekažnjeno vrijeđa i pljuje po Hrvatskoj, ali branitelji nisu reagirali. Je li to znak da su sve svoje nekadašnje ideale bacili pred svinje i tek povremeno liju krokodilske suze za svojom poginulom braćom pazeći da se ne zamjere Plenkoviću i HDZ-u koji zapravo i plaćaju te mračne manifestacije u slavu jugoslavenskih koljača.