Ničega spornoga nije bilo 5. kolovoza u Kninu, na proslavi 31. obljetnice oslobodilačke akcije Oluja, Dana pobjede i Dana domovinske zahvalnosti. Ni u službenome ni u neslužbenome dijelu programa!

„A zašto ne bi pjevali?“

Točno je da su HOS-ovci i ove godine koristili svoj pozdrav „Za dom spremni“ i točno je da su pjevali pjesme u čast vojskovođama iz doba NDH, Juri i Bobanu. A zašto ne bi pjevali?

Niti je zabranjen pozdrav „Za dom spremni“ niti je zabranjena pjesma „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana“. Kao što ni Jure Francetić i Rafael Boban nisu nikada ni optuženi, a kamoli osuđeni za ratne zločine. Oni su ratni zločinci samo u bolesnoj pročetničkoj uobrazilji pojedinaca zatrovanih jugosrpskom mitomanijom.

To što se taj pozdrav i ta pjesma ne sviđaju nekim pojedincima, to je njihov, a ne hrvatski problem. Tu im nema pomoći. Ako je u Republici Hrvatskoj legitiman i dopustiv osjećaj jugonostalgije, kao i manifestacije u svezi s njime, zašto barem podjednako ne bi bio legitiman i dopustiv osjećaj nostalgije za NDH? Zašto bi jednima povijest bila teret, a drugima ne?

Jedni smiju žaliti za Jugoslavijom, a drugi ne smiju ni zapjevati?

Kada nekakav zbor bezidentitetskih spodoba na Tomaševićevoj proslavi pokraj Save ili usred Zagreba, ili pak u Brezovici, izvodi jugoslavenske pjesme i koračnice u čast krvavome zločincu Titu, onda to ne uzbuđuje ove dežurne društvene higijeničare.

Republika Hrvatska samosvojni je politički i državotvorni subjekt nastao u Domovinskome ratu i ne naslanja se na propale totalitarizme. Ali, ako ćemo praviti minucioznu analizu, onda i Republika Hrvatska i Domovinski rat slijede ideju i poriv za slobodom i samostalnom državom iz doba NDH i iz ustaškoga pokreta, kao i iz pokreta prije njih.

Iz Jugoslavije ne nasljeđuju baš ništa.

Jugoslavija je bila, ostala i bit će negacija Hrvatske. NDH nije bila stopostotna negacija Hrvatske, nego neuspjeli pokušaj ostvarenja jedne te iste ideje na povijesnoj lenti vremena, ali i nakon neuspjeha ostala je ista energija kod istih ljudi koja ih je pokrenula pola stoljeća kasnije u pobjedonosni pokret.

I moraju se već jednom svi ti jugonostalgičari zauvijek suočiti sa sljedećom istinom: Jugoslavija je, za razliku od NDH, bila apsolutno zlo!

Tko je povrijeđen proslavom Oluje?

No tko je to povrijeđen proslavom obljetnice Oluje u Kninu?

Milorad Pupovac, koji je samo prije nekoliko dana proslavljao četnički ustanak u Srbu u kojemu je počinjen genocid nad Hrvatima, čovjek koji se klanjao ljudima koji su na ražnju ispekli hrvatskoga svećenika don Jurja Gospodnetića i koji je nanio Hrvatskoj toliko zla svojim namjernim lažima tijekom svih ovih godina te, napokon, čovjek čija je kuća bila četnički štab u doba agresije 90-ih, a cijela mu je obitelj bila aktivna u oružanoj agresiji na Hrvatsku. Zatim novinarka Jelena Lovrić, koja je 90-ih otvoreno i nestrpljivo pozivala JNA da pošalje tenkove i pregazi Tuđmanovu Hrvatsku. Ili netko treći, podjednako zatrovan lažima jugosrpske historiografije. Sve vjerodostojni moralni autoriteti, nema što!

„Proslava je bila posve primjerena“

Ne, u cjelini, proslava obljetnice Oluje u Kninu bila je posve primjerena, čak i s manje nacionalnoga patosa nego što bi ga trebalo biti i s manje nego što bi ga pokazivala bilo koja druga zemlja kada bi imala takvu slavnu pobjedu.

A ako se slavljenicima i omaknuo neki neprimjereni stih ili uzvik, pa što onda? Njihova nesumnjiva spremnost da sutra, u slučaju potrebe, životima svojim brane Republiku Hrvatsku, kao i njihovi očevi, pokriva i debelo amortizira taj mali „hendikep“.

Ako je ova država komunistima i četnicima oprostila ili nije kaznila sve te masovne i pojedinačne pokolje Hrvata i u Drugom sv. ratu i u Domovinskom ratu, od Bleiburga i Maclja do Ovčare i Škabrnje, onda samo mrzitelji i protivnici Republike Hrvatske mogu egzaltiranim mladim i starim Hrvatima za zlo uzimati poneki neprikladni stih.