Danas, dok sam čekao u redu na kasi u lokalnoj trgovini, prodavačica, uvijek vedra i nasmijana, uputila mi je glasni kompliment zbog izgleda.

Nasmijao sam se, blago zacrvenio, što je ona odmah primijetila i prokomentirala.

Poznanik, koji se slučajno našao iza mene, našalio se: "Nisi ti, Pavle, za političara kad se tako lako zacrveniš."

Njegova opaska podsjetila me na priču iz lokalne politike – priču koja, nažalost, nije za šalu. Riječ je o političaru kojeg taj moj poznanik smatra uzorom. Taj isti političar postao je predmet mog interesa nakon što mi se jedna pripravnica u gradskoj upravi požalila da joj je ponudio posao u zamjenu za seksualnu uslugu.

Kad sam taj slučaj iznio na sjednici gradskog vijeća – naravno, bez spominjanja imena – reakcija dotičnog političara bila je šokantna. S nevjerojatnom hladnokrvnošću izjavio je da “nikada nije čuo za tako nešto.”

Sutradan su me njegove kolege iz vladajuće koalicije ironično upitali: “Na koju si mislio, na onu prvu ili ovu sada?” Njihova reakcija, uz smiješak prisutnih, jasno je pokazala da znaju o čemu i o kome govorim.

Još me više zapanjio komentar mog poznanika, bivšeg branitelja i logoraša. Rekao je: “To je pravi političar. Takvi nam trebaju.”

Dok sam odlazio iz trgovine, zapitao sam se: bi li taj moj poznanik i dalje podržavao svog političkog favorita da je njegova vlastita kći bila ta kojoj je ponuđen posao za seksualnu uslugu?

Društvo bez srama

Izgleda da je danas vrlina ne zacrvenjeti se pred nemoralom. Lažov, manipulator i seksualni predator – to su osobine koje se sada smatraju kvalifikacijama za vođenje društva. Je li to zaista ono za što su ginuli naši očevi i sinovi?

Je li cilj njihove žrtve bio stvaranje društva u kojem preživjeli zatvaraju oči pred korupcijom i opravdavaju je u ime “višeg interesa”?

Ova priča možda zvuči kao običan trač, ali ona oslikava stvarnost u kojoj živimo. Postali smo društvo koje se mirno prilagođava korupciji, nemoralu i zloupotrebi moći. Društvo u kojem se prečesto šuti kad treba ne samo govoriti nego vrištati.

Mi smo društvo

Pitanje nije samo što rade političari, već što mi dopuštamo. Društvo ne čine samo oni na vlasti – društvo smo svi mi. Ako se ne zacrvenimo pred nemoralom, korupcijom i nepravdom, tko će? Ako ne podignemo glas, čiji će se čuti?

Vrijeme je da se zapitamo koliko dugo ćemo šutjeti i mirno gledati kako nemoral postaje pravilo, a odgovornost izuzetak. Ako želimo promjenu, moramo je pokrenuti sami – počevši od nas, od danas.