Zašto Hrvatska zapošljava neznalice i “neotesance” na najvažnije političke pozicije? Kao naručeno, “zločesti dečko” vladajuće koalicije Republike Hrvatske, ili bolje rečeno, neznalica koja se nekako dočepala saborskog mjesta, Josip Dabro opet “trese” medije i političku scenu svojim ispadima.

U ovo doba prošle godine Josip Dabro snimljen je kako puca iz vatrenog oružja u blizini naseljenog područja, što je dovelo do njegove ostavke na mjesto ministra poljoprivrede. Nakon toga je gotovo postao “narodni heroj” jer je ukazao na višegodišnju, očiglednu korupciju unutar Hrvatskih šuma, što je dovelo do ostavke cijelog vrha institucije. No ni taj plemeniti čin Josipa Dabre nije previše upamćen od građana i medija jer se ta priča “ugasila” nakon dva dana — morali smo raspravljati o Thompsonu i Hipodromu.

Čini se da je i Dabro shvatio da je ovo “to” doba godine kada mora “razdrmati” cijeli hrvatski medijski prostor. Ovoga puta pjevajući kako je “Ante Pavelić vođa svih Hrvata” za vrijeme pokladnih svečanosti u selu Komletinci. Nošnje, tambure i Dabrin najdraži instrument — harmonika — u okruženju razdragane svite očito su mu i najdraže okruženje. Kome ne bi bilo; daj kulena, sušene kobasice, krofni za prste polizati i dobar “unučić rakije” koji uljepšavaju tradicionalne poklade u Slavoniji.

No Dabro je od svih slavonskih lijepih pjesama morao doći do svirača (koji su, potvrđeno, policajci!) i “naručiti” pjesmu u kojoj se veliča ratni zločinac, naš “divni” Ante. I dobro, otpjevao je Dabro sa svojim kolegama pjesmu, ali je zaboravio da je još uvijek predstavnik svog naroda u Hrvatskom saboru i dio vladajuće koalicije s HDZ-om.

Naravno, nakon što je video njegova pjevanja obišao javnost, Dabro se opravdao u svojoj Facebook objavi riječima: “Na svom ću šoru pjevati što mi se pjeva, liberali neka pate.” To sve stoji, ali Dabro zaboravlja da je političar i da se snima svaki njegov korak. Nakon one pucnjave, pa snimke na kojoj uči sina kako pucati iz vatrenog oružja, pa sada ovo — mislim da Dabro mora naći bolje prijatelje od ovih koje ima jer ga konstantno snimaju i šalju medijima. U vrijeme pisanja ovog teksta izašao je novi video s istom tematikom kao prethodni; prethodni zaključak stoji.

No, odmaknimo se malo od toga. Činjenica je da je Dabro “uzdrmao” političku scenu, a došlo je do toga da dva zastupnika HSLS-a, Dario Hrebak i Darko Klasić, preispituju svoju ulogu u vladajućoj koaliciji. Vidjeli smo kako se zastupnici Domovinskog pokreta prave “blesavi” kao i inače, a prednjačio je Stipo Mlinarić Ćipe, koji je svojim selektivnim sluhom potvrdio kako je njegova stranka samo “prolazna” u hrvatskoj političkoj sceni. Osim skidanja četničkih spomenika, cijela njihova retorika i politička aktivnost svodi se na zazivanje vremena iz ’45. godine prošlog stoljeća.

Veliki vođa, premijer Andrej Plenković, “osudio” je Josipa Dabru zbog njegovih postupaka, a zatim rekao novinarima da se ovakvi ispadi gospodina Dabre “neće ponoviti” i da on ne može odgovarati za njegove postupke.

Upravo suprotno; Plenković je onaj roditelj koji djetetu da tablet “nek’ se igra”, a Dabro je dijete koje testira ili jednostavno ne zna granice dobrog ponašanja. Ne vodi nitko računa o njemu, a kad napravi glupost, Plenković opravdava svoje “neobuzdano dijete” riječima: “Ma nije on to htio.” Premijer mora shvatiti da je on, kao i HDZ, dopustio ovakvo ponašanje, gdje saborski zastupnici krše Ustav RH, gdje jedna i druga strana veličaju totalitarne ratne zločince poput velikog Ante i Josipa Broza, a istovremeno se predstavljaju Europskoj uniji kao demokratska i moderna Republika Hrvatska.

U životu općenito ne možemo sjediti na dvije stolice, pogotovo u politici. No čini se da je HDZ razvio toliko dobru formulu da narod, pogotovo desnica, “pada” na ovakve političke manipulacije. Do kada će to djelovati? Prema svemu sudeći, dosta dugo — barem do sljedećih parlamentarnih izbora. Što će se dogoditi sa većinom u parlamentu? Ništa, jer za sve ima riješenje, a ovakvi ispadi su samo histerija naroda.

Nevjerojatno je da na vrhu države sjede ljudi koji svim silama pokazuju svoju nesposobnost, a svakom greškom dolaze do sve boljih pozicija i poslova plaćenih i po nekoliko tisuća eura. Još je nevjerojatnije da ljudi u 2026. godini, u 21. stoljeću, veličaju najveću izdajicu u povijesti Hrvata, Antu Pavelića, koji nije ni pokopan u Republici Hrvatskoj nego u Španjolskoj jer je, pogodili ste, pobjegao iz svoje “domovine” nakon što ju je prodao.

S druge strane, za razliku od osoba čiji su preci radili u javnim institucijama i bili u Komunističkoj partiji za vrijeme Jugoslavije, većina obitelji, pogotovo u selima, jedva je spajala kraj s krajem. Partija je uzimala sve — od zemlje do nekretnina — a ljudi su morali ili otići raditi u Njemačku ili pokušati nešto zaraditi kod kuće, služeći i ponižavajući se upravo kod tih istih bogatih “partijaša”.

Možda je ovo dosta specifično i postoji doza samorefleksije u prethodnim rečenicama, ali činjenica je da su mi partizani pobili pola obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata, a poslije je komunistička partija omogućila da moji preci žive u siromaštvu.

Neki ljudi stvarno imaju obraza veličati ove šarlatane i kriminalce do mjere podjele u narodu u 2026. godini, a ne shvaćaju da konstantno spominjanje ’45. godine dovodi do sve većeg trovanja naroda tim glupostima. Mi smo demokratska, suvremena i europska Republika Hrvatska, a ne partija i “umjetna tvorevina”.

Ova situacija nije samo pitanje jednog političara ni jedne stranke. Ona je ogledalo političke kulture u kojoj se odgovornost relativizira, povijest koristi kao oružje, a granice prihvatljivog ponašanja stalno se pomiču. Dok god političke elite toleriraju ekstremizam i neodgovornost radi očuvanja vlasti, a birači to nagrađuju šutnjom ili kratkim pamćenjem, teško je očekivati promjenu.

Hrvatska može i mora biti država koja se jasno distancira od svih totalitarizama, bez selektivnog pamćenja i dvostrukih kriterija. U suprotnom, ostat ćemo zarobljeni u prošlosti, dok će oni na vrhu nastaviti testirati koliko daleko mogu ići — bez stvarnih posljedica.