Tri godine tišine, jedan dan buke

Tri godine Arijana Lekić-Fridrih kružila je oko molitelja na Trgu bana Jelačića. Tri godine bez stvarnog učinka na njih, ali s obiljem učinka na vlastitu vidljivost. Da nije bilo nje i bubnjara koji su bukom pokušavali nadglasati molitvu, molitelji bi vjerojatno ostali tek neobična kulisa za turiste.

Mediji, budimo precizni, nisu izvještavali o moliteljima. Izvještavali su o njoj.

I onda – zadnji čin. Najavljeni oproštajni performans. Jackpot.

Jedan krkan, kolektivna krivnja

Video muškarca koji gazi 38 ruža – simbol 38 žena ubijenih u obiteljskom nasilju – obišao je zemlju. Uz osmijeh koji je savršeno poslužio kao dokaz svega što su kritičari o moliteljima godinama tvrdili.

Naknadna ograđivanja da nije riječ o članu njihove skupine nisu pomogla. U društvu koje živi od brzih osuda, krivnja se dijeli skupno.

I da, zgražanje je opravdano. Jer postoje stvari koje se jednostavno ne rade.

Ruže se ne gaze. Točka.

Ne gaziš ruže – bez obzira kome su posvećene.
Ne gaziš ruže jer ne gaziš simbol patnje.
Ne gaziš ruže ni kad si isprovociran.
Ne gaziš ruže jer time ne gaziš samo cvijet, nego i ljude koji mirno mole već godinama.

Ruža je ruža. U očima svijeta. A onaj koji je gazi – nakon toga više nije ništa drugo nego ono što su njegovi protivnici čekali da vide.

Molitva nije problem. Motiv možda jest.

Isključivo muška molitva meni osobno nije bliska. Djeluje anakrono, premda se poziva na rane kršćanske tradicije. Ne molim Boga da budem duhovni autoritet – to se ne traži, to se zaslužuje.

Ni Crkvi javna molitva često nije simpatična. Pozivaju se na Isusove riječi o molitvi u skrovitosti. No Isus ne kritizira mjesto molitve, nego motiv. Kritizira predstavu, ne javnost. Jer i on i njegovi učenici molili su na javnim mjestima.

U crkvenom nauku nema ničeg ekstremnog u molitvi protiv pobačaja. Molitelji ne mole za zakonske zabrane, nego da pobačaj prestane biti potreba. Da nestanu razlozi zbog kojih ga netko uopće razmatra.

Kad se „otpor“ pretvori u zabranu

Najrazumniji potez molitelja bio bi – uključiti žene. Time bi razoružali čitav narativ o patrijarhalnoj prijetnji i zatvorili prostor onima kojima se probudio dobro poznati refleks: zabrani ono što ti se ne sviđa.

Jer zabrana molitve nije čin otpora. To je represija. I to vrlo poznata represija, kakvu pamtimo iz sustava u kojem je javno iskazivanje vjere bilo problem.

60 tisuća potpisa – je li to mnogo?

Šezdeset tisuća potpisa za ukidanje nečijeg ustavnog prava. Je li to mnogo?
Ali koliko bi se sutra skupilo da netko ponudi peticiju za zabranu Gay Pridea?

Odgovor je isti u oba slučaja: ništa od toga nije moguće zabraniti.

No je li to možda krajnji cilj? Da sami sebi dokažemo – i pokažemo svijetu – koliko smo spremni posegnuti za zabranom kad nas nešto iritira?

Čega se zapravo boje zabranitelji?
Da će neka vlast ispuniti molitve „klečavaca“? Takve vlasti nema.
Ili da će im molitve ispuniti Bog?

Ako je ovo drugo, onda se nameće neugodno pitanje: znači li to da ipak vjeruju da Bog postoji?
Ili zabranu traže tek – za svaki slučaj?