Čovjek koji je 1995. godine, dakle godinama nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, u Glini huškao hrvatske Srbe protiv vlastite države, zaklinjući se kako Krajina nikada više neće biti hrvatska, danas se javno iščuđava zašto Hrvatska više nikada ne želi biti dovedena u takav položaj.

Riječ je o Aleksandar Vučić, političaru čija se retorika, unatoč promijenjenim titulama i imidžu, suštinski nije promijenila.

Zašto se Hrvatska naoružava

Naravno da se Hrvatska naoružava. I naravno da je to i zbog Srbije. I bit će tako dokle god Srbija bira političare i politike koje proizvode nestabilnost, prijetnje i povijesni revizionizam. Razlozi su i državni i osobni – jer politike ne postoje apstraktno, već imaju svoje autore i nositelje.

Hrvatska pritom ne traži ni jedan jedini četvorni centimetar teritorija koji pripada Srbiji. Sve što se kupuje i ulaže u obranu nije namijenjeno osvajanju, nego odvraćanju. Da je Hrvatska početkom devedesetih imala današnje obrambene sposobnosti, rata vrlo vjerojatno ne bi ni bilo.

Cijena oružja i cijena rata

Svako oružje jeftinije je od cijene rata koji Hrvatskoj nije bio izbor, nego nametnuta realnost. Ta je cijena plaćena ljudskim životima, razorenim gradovima i godinama obnove. U toj cijeni sudjelovali su i hrvatski Srbi, koji su platili tešku cijenu političke avanture u koju su ih gurnuli profesionalni huškači.

Bez takvog huškanja, bez lažnih obećanja i mitova o „vječnoj krajini“, do tragedije ne bi došlo.

Odgovornost koju nitko ne želi preuzeti

Pitanje koje se uporno izbjegava glasi: kolika je osobna odgovornost onih koji su 1995. godine pozivali na otpor Hrvatskoj za ono što je uslijedilo, uključujući i vojno-redarstvenu operaciju Oluja? To nije pitanje provokacije, nego elementarne političke i moralne odgovornosti.

Razlika koju povijest pamti

Na kraju, postoji i temeljna razlika koju činjenice ne mogu izbrisati. Hrvatska je svoje oružje kupila. Srbija je najveći dio svog arsenala naslijedila, prisvojila ili zadržala iz bivše države, bez vraćanja i bez odgovornosti.

Zato današnje naoružavanje Hrvatske nije prijetnja, nego poruka: nikada više u položaj u kojem o vlastitoj sigurnosti ovisi o tuđim namjerama.