Fifa i Uefa najveće su svjetske nogometne organizacije čiji bi osnovni cilj trebao biti razvoj nogometa kao športa. Na brojnim je područjima njihovim djelovanjem postignuta visoka razina usklađenosti i poštivanja pravila zbog čega se bez prepreka natječu klubovi i nacionalne reprezentacije, a nogomet je premašio sve ostale športove po zanimanju i praćenosti, ali, na žalost, još više po iznosu novca koji kola sustavom i neminovno ga korumpira. Nakon iznimnoga rasta kvalitete i popularnosti, posljednjih godina dolazi do zasićenosti i nestanka istinskih navijača te stvaranja klupskoga elitizma zbog kojega je, naročito u Europi, tek nekolicina klubova konkurentna za najviše dosege. Nekoć su i osrednji klubovi mogli zadržadi bolje igrače i ostvariti solidan rezultat, dok je danas u Europi sve raspodijeljeno na dvadesetak najbogatijih.

 Biznis i samo biznis

 Dvije vodeće nogometne asocijacije sve više zanemaruju najvažniju ulogu razvoja samoga športa i priklanjaju se financijskim interesima različitih sudionika. Nogomet se zadnjih desetljeća pretvara isključivo u posao gdje je profit glavni i jedini cilj vlasnika klubova, menadžerskih agencija, roditelja brojnih “talenata” i velike većine igrača. Fifa tako u svojemu programu proklamira i donekle provodi plemenite ili kvaziplemenite aktivnosti poput reguliranja transfera, borbe protiv rasizma, zaštite maloljetnih igrača, određivanja obveznoga odmora između utakmica i slično. U praksi je situacija takva da su utakmice i natjecanja pretrpani, zbog čega se igrače dovodi do krajnjih granica izdržljivosti. Iznosi transfera broje se u milijardama eura, a najbolji igrači bez obrazovanja postaju idoli zbog svojega bogatstva i društvenoga Instagram statusa.

Nogometom vladaju bogati klubovi čiji su vlasnici međunarodni investicijski fondovi i milijarderi koji su najmanje vođeni športskim motivima. Ostali mogu dobiti tek mrvice u  beznačajnim utješnim ligama. Sav taj sjaj, podržan medijskom promidžbom i idolatrijom, kojim se okružuje nekolicinu, stvara nedostižan cilj i za tisuće hrvatske djece koja sanjaju postati profesionalni nogometaši, u čemu sudjeluju i njihovi roditelji s još većim ambicijama, pa i pod cijenu zanemarivanja obrazovanja. Dječji su turniri slika svega što nogomet nije trebao postati, nema tu više zdravoga športa, nego tek izrazite kompetitivnosti koju zdušno podržavaju mame i tate s tribina.

Navijanje za bogate

 Svjetsko prvenstvo u nogometu koje se upravo održava u trima američkim državama dobar je indikator kako je profit zasjenio sve ostale aspekte igre. Povećanje broja sudionika čak je i dobar potez kako bi više stanovnika moglo podržavati svoje reprezentativce, ali visoke cijene ulaznica za utakmice očiti su pokazatelj kako navijači nisu nešto čime se u Fifi zamaraju, već ih zanima isključivo povećanje tržišta. Fizički će utakmice moći pratiti isključivo bogataši, dok je ostalima rezervirano mjesto pred televizorom. Nema ulaznica za nacionalne saveze, već samo za pojedince koji ih mogu platiti. Čak se cijene određuju dinamički, sukladno potražnji, pa će za finalne utakmice dosezati i deset tisuća dolara, što za određeni postotak stanovništva nije prepreka iako se ne radi o istinskim navijačima. Ipak, radi se o dosad najvećem športskome događaju u povijesti.

Procjenjuje se kako će broj gledatelja na stadionima premašiti šest milijuna, a preko televizijskih prijenosa čak šest milijarda. S obzirom na ograničenja u zračnome prijevozu i visoke cijene ulaznica, turističke agencije ipak najavljuju manji broj rezervacija od očekivanih jer samo za jednu utakmicu treba izdvojiti preko dvije tisuće dolara. Ukupan bi se prihod Fife trebao kretati oko deset milijarda dolara, i to od TV prava četiri milijarde, prodaje ulaznica tri milijarde, oglašavanja i drugih komercijalnih usluga dvije milijarde. To su prilično visoki prihodi za načelno neprofitnu organizaciju koji će se po obećanjima njezina predsjednika Giovannija Infantina nakon podmirenja troškova uglavnom redistributirati u korist nacionalnih i kontinentalnih članica organizacije, što je dobra metoda za očuvanje čelnih pozicija u samoj Fifi.

 Izgubljena draž

 Iako je djelatnost neprofitna, zarađeni novac ide u džepove raznih predsjednika, tajnika, izbornika, igrača. Svjetsko je prvenstvo veliki stroj za proizvodnju novca od kojega žive bogati nogometni dužnosnici i igrači, a siromašni gledatelji plaćaju predstavu. Države i gradovi domaćini prvenstva ulažu u infrastrukturu i druge troškove, a jedinu korist imaju od turističkih dolazaka i njihova financijska bilanca nakon ovakvih športskih događaja uglavnom je negativna te je teško pronaći opravdanje na temelju kojega bi neka zemlja, osim prestiža, željela organizirati svjetsko prvenstvo.

Nogomet se uistinu previše vrti oko novca, što će dugoročno rezultirati padom njegove popularnosti, a zatim i same zarade. Nužna je reforma politike transfera i plaća igrača. Potrebno je znatno ograničiti plaće igrača u svim kontinentalnim savezima, posebno u Europi kako bi se ujednačila kvaliteta klubova. Ne može zauvijek biti zanimljivo natjecanje u kojemu se tek pet klubova s kontinenta natječe za titulu te bi možda najbolje za ostale bilo da ovi formiraju vlastitu super ligu kako su već pokušavali i vršili pritisak na Uefu. Nogomet je lijepa igra, ali je zbog novca izgubio draž, čak i na razini nacionalnih timova. Plaćanje skupih ulaznica da bi se bogataši dodavali loptom na travnatoj površini sigurno će rezultirati padom popularnosti igre koja je ovim prvenstvom vjerojatno dosegla svoj vrhunac.