Vodič za nastavnike „Obrazovanjem protiv antisemitizma, poricanja i iskrivljavanja istine o holokaustu“, koji je u svibnju objavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, ima samo jednu manu – ne valja. Problematičnih mjesta i nedostataka u njemu toliko je da se slijevaju u jednu veliku negativnu ocjenu. „Vodič“ zaslužuje jedinicu, treba ga povući iz uporabe i baciti u smeće. Njegovi autori ne zaslužuju ni popravni ispit, a ministar znanosti Radovan Fuchs i Vlada RH morali bi se u najmanju ruku ispričati svima koje je njegov sadržaj povrijedio.

Najveći krimen, koji mora biti hitno ispravljen, jest dovođenje članova zagrebačkog Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac i još dvoje povjesničara u kontekst „antisemitizma, poricanja i iskrivljavanja istine o holokaustu“. Osim četvorice živih članova Društva – Igora Vukića, Stipe Pilića, Stjepana Razuma i Josipa Pečarića – te trojice preminulih članova – Mladena Ivezića, Vladimira Horvata i Vladimira Mrkocija – u tom su negativnom kontekstu navedeni i povjesničari Blanka Matković i Roman Leljak.

Problem nije kritika nego etiketa

Istraživački radovi svih tih autora u školskom su „Vodiču“ dovedeni u vezu s „grubim umanjivanjem broja žrtava holokausta koje je proturječno pouzdanim izvorima“. Takva kvalifikacija dio je međunarodnih definicija kojima se prepoznaje poricanje holokausta, a poveznica je stvorena selektivnim citiranjem rečenica koje su o tim autorima pisali drugi povjesničari.

Tako se u jednom dijelu „Vodiča“ donosi definicija poricanja i iskrivljavanja istine o holokaustu, a potom se citira dio teksta povjesničara Vladimira Geigera u kojem navodi da je „najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno ponajprije u javnim istupima i pisanjima“ upravo navedenih autora.

Geigerova rečenica može biti predmet znanstvene rasprave. No izrazito je problematično što je uvrštena u publikaciju koja svojim naslovom i sadržajem govori o antisemitizmu i poricanju holokausta. Time se čitatelju neizravno sugerira da su navedeni istraživači dio upravo takve pojave.

Povijesno istraživanje nije poricanje holokausta

Istraživanje i pisanje o logoru Jasenovac na temelju provjerenih povijesnih izvora ne može i ne smije biti proglašeno antisemitizmom ili poricanjem holokausta. Svatko tko je barem površno upoznat s radom članova Društva može vidjeti da je njihov cilj istraživanje toga osjetljivog razdoblja hrvatske povijesti korištenjem dostupnih arhivskih dokumenata i znanstvene metodologije.

Posljednjih godina objavljen je velik broj autentičnih dokumenata koji pokazuju da jasenovačka povijest nije do kraja istražena i da se ne može smatrati konačno zaključenom. Upravo zato znanstvena rasprava ne bi smjela biti proglašavana revizionizmom u negativnom smislu, a još manje povezivana s antisemitizmom.

Od znanstvene rasprave do javne stigme

Tendencioznim sadržajem „Vodiča“ članovi Društva dovedeni su u situaciju da se brane od besmislenih aluzija i optužbi koje dolaze s pečatom državne institucije. Nakon više od deset godina javnog djelovanja, objavljenih knjiga, članaka i sudjelovanja u raspravama, sada moraju objašnjavati da njihov rad nema nikakve veze s antisemitizmom niti s poricanjem holokausta.

Na kritike koje su tijekom godina iznosili pojedini autori, poput Mirjane Kasapović ili Gorana Hutinca, odgovarali su argumentima, no ti odgovori u „Vodiču“ uopće nisu spomenuti. Kritika može biti dio znanstvene ili političke rasprave, ali njezino uvrštavanje u publikaciju ovakvog naziva pretvara je u ozbiljnu i duboko uvredljivu optužbu.

Tko je pisao „Vodič“?

„Vodič“, ili bolje rečeno pamflet, uredile su dvije djelatnice Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih i Agencije za odgoj i obrazovanje. Već sama činjenica da tako osjetljiv priručnik nije povjeren uglednijim stručnjacima dovoljna je za ozbiljnu kritiku i otvara pitanje odgovornosti ministra koji ga je odobrio.

Dio svojih zaključaka urednice temelje i na radovima Ive Goldsteina, koji je godinama javno zastupao tezu o navodnoj „drobilici“ u Jasenovcu. Samo zbog takvih konstrukcija, smatra autor, Goldstein ne bi smio biti među ključnim izvorima službene publikacije Ministarstva.

No umjesto rasprave o dokumentima i činjenicama, članovi Društva danas moraju dokazivati da istraživanjem autentičnih izvora ne poriču holokaust, nego nastoje otvoriti prostor za cjelovitije i povijesno utemeljenije razumijevanje događaja u Jasenovcu. Njihov je cilj uspoređivati dokumente, kritički analizirati iskaze bivših zatočenika i u znanstvenu raspravu uključiti izvore koji su desetljećima bili zanemarivani u korist politički oblikovane historiografije.

Otkrivanje činjenica ne predstavlja nikakvo poricanje

Brojni su hrvatski Židovi stradali u holokaustu. Ali tu strašnu i tužnu činjenicu članovi Društva ne poriču kada dokazuju da se pojedini Židovi, koji se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava, nisu ondje nalazili nego su stradali u njemačkim logorima. Holokaust se ne poriče ni opisivanjem slučaja nogometaša Pavla Löwa, koji se nalazio na popisu ubijenih u Jasenovcu, a iz logora je pobjegao tijekom nogometnog turnira te nakon rata postao tajnik beogradskog Partizana. Ne umanjuje ga ni opis djelovanja liječnika Josefa Konfortija u suzbijanju tifusa u Jasenovcu 1942. godine.

Realno i dokumentima utemeljeno prikazivanje takvih događaja nije poricanje holokausta. Upravo suprotno, točno opisivanje povijesnih činjenica, bez pretjerivanja i političkih konstrukcija, može pridonijeti boljem razumijevanju antisemitizma i njegovoj prevenciji. Ovakav „Vodič“, smatra autor, više nalikuje oruđu za ideološki obračun nego obrazovnom priručniku.

Ironično je pritom što se u samom „Vodiču“ navodi kako je povijesni revizionizam „nužan i trajan proces u znanstvenom istraživanju“, odnosno da se postojeći zaključci mogu mijenjati kada se pojave novi izvori ili spoznaje. No, očito vrijedi pravilo da je revizionizam dopušten samo kada potvrđuje već prihvaćene narative.

Zastrašivanje umjesto poticanja rasprave

„Vodič“ nastavnike podsjeća da Kazneni zakon propisuje kaznu zatvora za javno poticanje na nasilje i mržnju, uključujući poricanje ili znatno umanjivanje genocida i ratnih zločina. Međutim, izostavlja ključni dio zakonske odredbe – da je kažnjivo samo ono postupanje koje je prikladno potaknuti nasilje ili mržnju prema određenoj skupini.

To znači da svako drukčije povijesno tumačenje nije automatski kazneno djelo. Znanstveni, stručni ili novinarski radovi, ako nisu usmjereni na poticanje mržnje, ne mogu se izjednačavati s kaznenim djelima. Upravo zato autor smatra da se prijetećim formulacijama u „Vodiču“ nastavnike i učenike pokušava obeshrabriti u istraživanju, propitivanju i kritičkom razmišljanju.

Na 87 stranica tek se u jednoj rečenici spominje potreba uspostavljanja ravnoteže između slobode izražavanja i zaštite od govora mržnje. To je, smatra autor, premalo te ostavlja dojam da se „Vodič“ ogriješio o ustavna jamstva slobode mišljenja i slobode znanstvenoga stvaralaštva.

Važne povijesne činjenice potpuno su izostavljene

Ako je Ministarstvo obrazovanja doista željelo kvalitetno poučavati učenike o antisemitizmu, tada je to moglo učiniti mnogo ozbiljnije. Umjesto toga, velik dio publikacije ispunjen je općenitim formulacijama preuzetima iz stranih materijala, dok su brojne važne hrvatske povijesne teme potpuno zanemarene.

Nema gotovo ništa o djelovanju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je krajem tridesetih godina organizirao pomoć židovskim izbjeglicama. Ne spominju se pisma brojnih stanovnika sjeverne i istočne Hrvatske koji su se zauzimali za svoje odvedene židovske sugrađane, niti istraživanja Ester Gitman o tim događajima. Izostavljena je i razlika u položaju Židova na područjima NDH pod njemačkim i talijanskim utjecajem.

Istodobno se u „Vodiču“ nalaze tvrdnje koje autor smatra krajnje pojednostavljenima, poput one da nošenje odjeće s natpisom „Za dom spremni“ automatski „upućuje na slaganje s genocidnim ciljevima holokausta“. Takve su tvrdnje već izazvale javne kritike, među ostalima i saborskog zastupnika Igora Peternela.

Daleko od stvarnosti

Koliko je „Vodič“ udaljen od stvarnosti, pokazuje i činjenica da tek usputno spominje iskrivljavanje istine o holokaustu kroz usporedbe politike Izraela prema Palestincima. U isto vrijeme posljednjih mjeseci svjedočimo studentskim prosvjedima, blokadama predavanja i propalestinskim akcijama na hrvatskim fakultetima, što pokazuje koliko je tema danas složena i koliko zahtijeva ozbiljan, uravnotežen pristup.

Umjesto toga, Ministarstvo se, smatra autor, bavi ideološkim etiketiranjem vlastitih povjesničara, dok na suvremene pojave koje doista traže obrazovni odgovor gotovo i ne obraća pozornost.

"Vodič" je truli kupus

Sve u svemu, „Vodič“ je naplavina svega i svačega, truli kupus u kojem nekoliko kvalitetnih dijelova ne može prikriti niz ozbiljnih nedostataka. Među boljim sadržajima autor izdvaja svjedočanstva pojedinih stradalnika, poput Alfreda Pala, te izjave hrvatskih Pravednika među narodima, Radovana Deletisa i Ivana Vranetića.

No to nije dovoljno da bi se prikrile temeljne pogreške dokumenta.

Zbog svega navedenog Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac ministru Radovanu Fuchsu uputilo je prosvjedni dopis sa zahtjevom da se „Vodič“ povuče iz uporabe, uklone sporni dijelovi i uputi javna isprika članovima Društva. O svemu su obaviješteni i predsjednik Vlade Andrej Plenković te Vlada Republike Hrvatske.

Društvo će, najavljuje autor, inzistirati na odgovarajućoj zadovoljštini. Dok se sporni dijelovi ne uklone, ostaje nada da će nastavnici i učenici biti razumniji od onih koji su sastavljali ovaj priručnik te da će znati razlikovati znanstvenu raspravu od političkog etiketiranja.