Na otvaranju izložbe posvećene Bernardu Vukasu nije se pojavio nitko iz vodstva kluba kojem je Bajdo darovao najbolje godine života. Ako su osobne netrpeljivosti, povrijeđena taština i borba za „ekskluzivnost“ bili važniji od najveće Hajdukove legende, Poljudom danas ne upravlja svijest o veličini kluba, nego sitnoća ljudi na velikim funkcijama
Postoje izostanci koji se mogu opravdati i postoje izostanci koji govore više od svakog priopćenja. Kada na otvaranje izložbe „Bernard Vukas, gospodar baluna“ ne dođe nitko iz Uprave Hajduka, to više nije pitanje protokola, zauzetosti ni nespretne komunikacije. To je poruka. Jadna, bijedna i žalosna poruka o ljudima koji danas sjede u uredima kluba čiju su veličinu gradili oni pred kojima bi morali ustati.
Bernard Vukas BAJDO (u dresu reprenzetacije svijeta)
Bernard Vukas nije bio samo veliki igrač Hajduka. Bio je jedan od najvećih europskih nogometaša svoga vremena, kapetan reprezentacije svijeta, umjetnik s loptom i čovjek zbog kojega se na tribine dolazilo gledati nešto što se nije moglo naučiti ni nacrtati. Bio je gospodar baluna, kralj terena i ponos Splita.
Bajdo je svojim genijem, odanošću i slavom učinio Hajduk većim.
A današnje mu je vodstvo okrenulo leđa.
Nisu ponizili Bajdu, nego Hajduk
Ne mogu oni poniziti Bernarda Vukasa. Njegovu su veličinu odavno potvrdili nogometni tereni, suigrači, protivnici, navijači i povijest. Ponizili su Hajduk, njegovu tradiciju i ljude koji vjeruju da bijeli dres nije obična majica, nego naslijeđe koje se prima na čuvanje.
Pokazali su da se može sjediti na Poljudu, primati plaću od Hajduka i govoriti u njegovo ime, a da se ne razumije ono najvažnije – Hajduk nije Uprava. Uprave dolaze i odlaze. Hajduk su njegova publika, njegove pobjede i porazi te velikani koji su ga učinili besmrtnim.
Među njima Bernard Vukas stoji na samom vrhu.
Njegov sin, dr. Zdeslav Vukas, godinama je prikupljao i čuvao očevu ostavštinu. Nabavljao je fotografije, dokumentaciju i filmske zapise, ulagao vrijeme i vlastiti novac kako se sjećanje na Bajdu ne bi svelo na nekoliko požutjelih novinskih stranica.
dr.Zdeslav Vukas
Kada takav čovjek pokrene izložbu posvećenu ocu i pozove Hajduk na suradnju, pristojnom klubu ne bi trebalo objašnjavati što mu je činiti.
Trebalo je otvoriti vrata, pružiti ruku i zahvaliti mu što čuva uspomenu na Hajdukova velikana.
Umjesto toga, prema navodima Zdravka Reića i izvještaju Slobodne Dalmacije, uslijedili su zatvorena vrata i odbijanje suradnje.
Zdravko Reić
Dr. Vukas je na molbu TV Hajduka poslao opsežan materijal o ocu, uključujući dokumentarni film i vrijedne filmske zapise, da bi potom dobio poruku kako se taj materijal neće prikazati. Na otvaranje nije poslana čak ni televizijska ekipa koja bi događaj zabilježila.
Teško je u takvom ponašanju pronaći bilo što osim sitničavosti.
Privatni obračuni preko leđa Hajdukove legende
Još je mučnije objašnjenje prema kojem je jedan od razloga bojkota bilo sudjelovanje novinara Zdravka Reića, čovjeka koji je godinama pomagao obitelji Vukas u sređivanju Bajdine dokumentacije. Ako je točno da je iz Hajduka poručeno kako klub neće sudjelovati bude li Reić dio ekipe, tada više nije riječ samo o propustu. Riječ je o korištenju Hajduka za privatne obračune.
Što Bernard Vukas ima s tim tko je čiji prijatelj, tko se s kim posvađao i tko je kome nešto zamjerio? Otkad se Hajdukove legende smiju slaviti samo u društvu koje odobri trenutačna uprava? I otkad je klupski grb postao batina za discipliniranje svih koji nisu po volji pojedinaca s Poljuda?
Ako je članici Uprave Marinki Akrap doista zasmetalo to što Hajduk nije „ekskluzivni organizator“, onda joj treba objasniti ono što bi na svojoj funkciji morala znati: Bernard Vukas nije marketinški proizvod, a uspomena na njega nije ekskluzivni sadržaj.
članica Uprave Marinka Akrap
Bajdo nije vlasništvo Akrap, predsjednika Ivana Bilića, predsjednika Nadzornog odbora Ljube Pavasovića Viskovića ni bilo koje prolazne garniture koja je dobila ključeve Poljuda pa pomislila da je dobila i vlasništvo nad Hajdukovom poviješću.
predsjednik Uprave Ivan Bilić
Bajdo pripada svojoj obitelji, Hajduku, Splitu, hrvatskom nogometu i svima koji razumiju njegovu veličinu.
Mali ljudi u velikim foteljama
Ova priča nije obična protokolarna svađa. Ona razotkriva bolest koja izjeda velike klubove: mali ljudi počnu vjerovati da su i sami veliki samo zato što sjede u velikim foteljama. Zaborave da funkcija ne donosi veličinu, nego odgovornost.
predsjednik Nadzornog odbora Ljubomir Pavasović Visković
Na Poljudu je taština postala važnija od zahvalnosti, osobni animozitet važniji od klupske povijesti, a pitanje tko će biti potpisan kao organizator važnije od prilike da Split, Hrvatska i nogometni svijet ponovno vide veličinu Bernarda Vukasa.
To je provincijalizam u najružnijem obliku: zatvaranje vrata vlastitoj veličini jer netko drugi nije pristao kleknuti pred nečijim uredom.
Stotinjak ljudi došlo je u Kuću slave splitskog sporta odati počast Bajdi. Govorilo se emotivno, dostojanstveno i s ljubavlju. Nedostajali su samo oni koji su prvi morali biti ondje.
Njihova prazna mjesta kazala su sve o današnjem odnosu Poljuda prema čovjeku čijim bi se imenom morali ponositi.
Autogol koji će se dugo pamtiti
Bernardu Vukasu njihova nazočnost nije bila potrebna da bi bio velik. Hajduku je bila potrebna kako bi pokazao da još zna tko je i na čijim je ramenima izrastao.
Nisu došli. Time nisu ponizili Bajdu, nego su osramotili klub koji bi morali predstavljati.
Mali miševi okrenuli su leđa lavu, uvjereni da će tako umanjiti njegovu veličinu. Lav je ostao ondje gdje je uvijek bio – iznad njihovih funkcija, sujeta i zakulisnih igara. A iza njih ostao je autogol koji će se dugo pamtiti: Uprava Hajduka nije pronašla ni toliko dostojanstva da oda počast Bernardu Vukasu.
Jadno. Bijedno. Nedostojno Hajduka.
