Postoji li u hrvatskoj Vladi zahtjevniji posao od onoga koji je preuzeo ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić?

Ministar financija može se pohvaliti rastom prihoda. Ministar gospodarstva novim investicijama. Ministar graditeljstva brojem izgrađenih stanova, a ministar rada rastom zaposlenosti. Njihovi se rezultati, barem djelomično, mogu vidjeti unutar jednoga mandata.

Ministar demografije nema takav luksuz.

Njegov se stvarni uspjeh neće mjeriti za godinu, dvije ili četiri, nego za desetljeće ili dva. Tek tada ćemo znati jesu li današnje mjere dovele do toga da se u Hrvatskoj rađa više djece, da mladi ostaju, da se iseljene obitelji vraćaju i da sela, gradovi, škole i vrtići ponovno dobivaju život.

Ivan Šipić prihvatio je resor u kojem se rezultat očekuje odmah, a gotovo ga je nemoguće ostvariti bez dugotrajnoga i usklađenog rada cijele države.

Upozoravali su nas, ali ih nismo slušali

Hrvatski demografi desetljećima su upozoravali na ono što će se dogoditi. Anđelko Akrap, Stjepan Šterc, Jakov Gelo i drugi govorili su da kombinacija niskog nataliteta, starenja stanovništva i iseljavanja vodi prema demografskom slomu.

Njihova upozorenja često su se doživljavala kao pretjerivanje, katastrofičarstvo ili tema kojom će se baviti neka buduća vlast.

Onda je došao Popis stanovništva 2021. godine.

Hrvatska je 1991. imala 4.784.265 stanovnika, a tri desetljeća poslije 3.871.833. Razlika je veća od 900 tisuća ljudi. Zbog metodoloških razlika između popisa nije znanstveno precizno svaki izgubljeni broj nazvati „milijunom Hrvata“, ali suština upozorenja demografa pokazala se zastrašujuće točnom: Hrvatska je u tri desetljeća ostala bez stanovništva usporedivog s nekoliko svojih najvećih gradova zajedno.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna starost stanovništva povećana je s 34 godine 1971. na 44,3 godine 2021. Istodobno se smanjivao broj obitelji i prosječan broj članova kućanstva.

To više nije samo demografska statistika. To znači manje učenika, praznije škole, nedostatak radnika, sve veći pritisak na mirovinski i zdravstveni sustav te postupno nestajanje života iz dijelova Hrvatske.

Don Anto Baković nije bio demograf, ali je razumio opasnost

Svojedobno se dio javnosti podsmjehivao i don Anti Bakoviću zbog njegova gotovo očajničkog pozivanja Hrvata na rađanje djece.

Njegova retorika znala je biti neobična, prenaglašena i neprilagođena vremenu. Zbog toga ga je bilo lako pretvoriti u karikaturu. Međutim, iza njegovih apela nalazio se stvaran strah: da bi hrvatski narod mogao izboriti državu, a zatim ostati bez ljudi koji će u njoj živjeti.

Baković nije imao znanstvene modele Akrapa, Šterca i Gele, ali je vidio ono što mnogi nisu željeli vidjeti. Narod koji dugoročno ima znatno manje rođenih nego umrlih, iz kojeg odlaze mladi i koji sve kasnije zasniva obitelji, ne može beskonačno opstajati bez posljedica.

Danas se više nije dovoljno pitati jesu li Bakovićeve metode bile primjerene. Mnogo je važnije pitati se zašto smo se lakše rugali čovjeku koji je upozoravao nego političkim strukturama koje desetljećima nisu ponudile ozbiljan odgovor.

Isti podsmijeh, samo nova meta

Zanimljivo je da se danas na udaru dijela medijske i političke javnosti nalazi upravo Ivan Šipić.

Ne mora se podržavati svaka njegova mjera niti ministra treba osloboditi kritike. Naprotiv, upravljanje tako važnim resorom zahtijeva strogo propitivanje svake odluke i svakog rezultata. Međutim, teško je ne prepoznati isti obrazac kojim su se desetljećima obezvrjeđivala upozorenja Akrapa, Šterca, Gele i drugih demografa, kao i apeli don Ante Bakovića.

Umjesto ozbiljne rasprave o nestajanju stanovništva, dio javnosti demografsku politiku ponovno pokušava svesti na ideološko pitanje. Govor o natalitetu prikazuje se kao zadiranje u privatni život, poticanje rađanja kao konzervativna opsesija, a briga za opstanak hrvatskoga naroda gotovo kao nešto politički sumnjivo.

Tako se rasprava prebacuje s brojki koje bi nas trebale zabrinuti na svjetonazorske etikete koje nikoga neće vratiti u prazno selo niti dovesti dijete u zatvorenu školu.

Naravno, nitko nema pravo ženama određivati koliko će djece imati, niti se demografska obnova smije graditi na pritisku, osjećaju krivnje i moraliziranju. Zadaća države nije naređivati ljudima da imaju djecu, nego uklanjati prepreke zbog kojih oni koji djecu žele odustaju od roditeljstva ili ga godinama odgađaju.

Upravo zato treba raspravljati o Šipićevim mjerama, popravljati ih i tražiti više. Ali nije razumno ismijavati samu potrebu za demografskom obnovom.

Jer danas više ne govorimo o nečijoj ideologiji niti o privatnoj opsesiji jednoga ministra. Govorimo o zemlji u kojoj je samo tijekom 2025. umrlo 17.528 ljudi više nego što ih se rodilo.

To nije ni lijeva ni desna statistika. To je upozorenje da vremena za podsmijeh više nemamo.

Šipić je krenuo, ali još nije pobijedio

Ministarstvo demografije i useljeništva u protekle je dvije godine pokrenulo niz konkretnih mjera.

Naknada tijekom drugih šest mjeseci roditeljskog dopusta povećana je s nekadašnjeg ograničenja od 995 eura na punu plaću roditelja, do najviše 3.000 eura. Povećane su i druge roditeljske potpore.

Uvedeno je petogodišnje oslobođenje od poreza na dohodak od plaće za povratnike koji ispune propisane uvjete. Provodi se program „Biram Hrvatsku“, ulaže se u vrtiće, igrališta i dostupnost sadržaja za djecu te se pokušava potaknuti poslovanje u područjima koja su najteže pogođena iseljavanjem i depopulacijom.

Osnovan je i Znanstveni savjet od četrdesetak stručnjaka koji priprema podlogu za budući krovni Zakon o demografskoj obnovi. Šipić taj zakon naziva krunom svojega mandata.

Postoje i prvi ohrabrujući brojevi. U 2025. rođeno je 32.479 djece, 410 više nego godinu prije. Prema podatku koji je početkom srpnja iznio ministar, u prvih pet mjeseci 2026. rođeno je 653 djece više nego u istom razdoblju prošle godine.

To treba pozdraviti, ali ne i prerano proglasiti povijesnim preokretom.

Hrvatska je tijekom 2025. i dalje imala 17.528 više umrlih nego rođenih. Prirodni prirast bio je negativan u svim županijama. Blagi rast ukupnog broja stanovnika posljednjih godina prvenstveno je posljedica doseljavanja, a ne prirodne obnove.

Drugim riječima, pojavio se tračak nade, ali Hrvatska još nije izašla iz demografske tame.

Naknada može pomoći, ali ne može stvoriti sigurnost

Nijedan ozbiljan čovjek neće dobiti dijete samo zato što mu je država ponudila jednokratnu naknadu. Novac može olakšati odluku, ublažiti troškove i pokazati da država cijeni roditeljstvo. Ali dijete je odluka za cijeli život, a ne za godinu u kojoj se isplaćuje potpora.

Mladi se lakše odlučuju na obitelj kada imaju stabilan posao, dostojnu plaću, riješeno ili barem dostupno stanovanje, vrtić za dijete i povjerenje da njihov trud neće biti uzaludan.

Tu završava moć Šipićeva ministarstva.

On može predložiti veće roditeljske naknade, ali ne određuje plaće u privatnom sektoru. Može poticati povratak iseljenika, ali ne može sam ukloniti birokraciju koja ih dočeka. Može financirati dječje igralište, ali ne može otvoriti tvornicu u općini iz koje su ljudi otišli. Može govoriti o ostanku mladih, ali ne može sam osigurati pravedno zapošljavanje, dostupno stanovanje i učinkovito pravosuđe.

Zato je Šipićev posao možda najteži u Vladi: odgovarat će za posljedice problema nad čijim uzrocima nema potpunu kontrolu.

Demografija počinje u pravosuđu, gospodarstvu i novčaniku radnika

Istraživanja o suvremenom hrvatskom iseljavanju pokazala su da ljudi nisu odlazili samo zbog veće plaće. Odlazili su i zbog osjećaja nepravde, nepotizma, političkog pogodovanja, korupcije, pravne nesigurnosti i uvjerenja da rad i znanje u Hrvatskoj nisu dovoljno priznati.

To znači da je demografska politika istodobno i politika pravosuđa.

Ako mladi čovjek vjeruje da posao dobiva podoban, a ne sposoban, Šipićeva naknada neće mu vratiti vjeru u Hrvatsku. Ako poduzetnik godinama čeka sudsku odluku, porezna olakšica neće ukloniti njegov strah. Ako građanin vidi da zakon nije jednak za sve, teško će povjerovati da ovdje treba graditi budućnost svoje djece.

Ministarstva pravosuđa i unutarnjih poslova zato imaju važnu ulogu u demografskoj obnovi, koliko god to na prvi pogled zvučalo neobično. Zemlja iz koje se odlazi zbog nepravde neće ljude zadržati samo novčanim potporama.

Demografska politika istodobno je i gospodarska politika. Ovisi o ministarstvima gospodarstva, poljoprivrede, turizma i graditeljstva. Ovisi o tome može li se pristojno živjeti od rada u Slavoniji, Dalmatinskoj zagori, Lici, Banovini ili na otocima, a ne samo u Zagrebu i nekoliko razvijenijih obalnih središta.

Ovisi i o Ministarstvu rada i socijalne politike. Hrvatska ne treba samo više radnih mjesta nego bolje plaćena i sigurnija radna mjesta. Radnik, bez obzira na to ima li fakultetsku diplomu, završenu strukovnu školu ili radi fizički posao, mora za svoj rad primiti dostojnu i dostatnu plaću.

Čovjek koji radi puno radno vrijeme ne bi smio strahovati može li platiti stanarinu, režije, hranu i potrebe svoje djece.

Premijer mora povezati sve poluge

U konačnici, demografska obnova ovisi o predsjedniku Vlade.

Samo premijer može zahtijevati da svako ministarstvo svoje odluke promatra i kroz demografske posljedice. Samo on može povezati stambenu, poreznu, gospodarsku, poljoprivrednu, obrazovnu, socijalnu i pravosudnu politiku u jedan zajednički cilj.

Šipić ne može sam natjerati cijelu državu da se ponaša kao da je opstanak stanovništva prioritet. Za to mu je potrebna puna politička snaga Vlade.

Premijer mora razgovarati i s predstavnicima realnog sektora. Gospodarski rast malo znači radniku koji od svoje plaće ne može dostojno živjeti. Hrvatska ne može od mladih očekivati da zasnivaju obitelji, a istodobno ih držati na nesigurnim ugovorima, nuditi im plaće nedovoljne za samostalan život i prepuštati tržištu stanovanja na kojem su cijene za mnoge postale nedostižne.

Država ne može privatnim poslodavcima jednostavno propisivati svaku plaću, ali može poreznom politikom, nadzorom tržišta rada, javnim investicijama i drugim mehanizmima stvarati sustav u kojem će se rad pravednije vrednovati.

Bez toga će Šipić svojim mjerama samo pokušavati nadoknaditi ono što drugi resori nisu učinili.

Uvoz radnika nije isto što i demografska obnova

Hrvatskoj nedostaje radne snage i useljavanje je postalo gospodarska potreba. Ljudi koji dolaze raditi zaslužuju zakonit rad, sigurnost i ljudsko dostojanstvo.

Ipak, povećanje broja stranih radnika ne smije se prikazivati kao konačno rješenje hrvatskoga demografskog problema.

Demografska obnova znači više od popunjavanja praznih radnih mjesta. Ona znači da mladi rođeni u Hrvatskoj žele ovdje ostati, da se iseljeni Hrvati imaju čemu vratiti, da ljudi mogu zasnovati obitelj bez straha od siromaštva te da useljenici koji trajno odaberu Hrvatsku prihvate njezin jezik, zakone i društvene vrijednosti.

Statistički rast ukupnog broja stanovnika može prikriti činjenicu da i dalje umire znatno više ljudi nego što se rađa. Zato broj izdanih radnih dozvola ne smije postati zamjena za ozbiljnu obiteljsku, stambenu, gospodarsku i povratničku politiku.

Može li Šipić izdržati?

Ivan Šipić pokazuje energiju, obilazi Hrvatsku, razgovara s lokalnim zajednicama, okuplja stručnjake i nastoji demografiju održati visoko na političkom dnevnom redu. To mu treba priznati.

Ali ne treba ga unaprijed proglašavati spasiteljem hrvatske demografije. Njegov mandat mora se ocjenjivati prema konkretnim i dugoročnim rezultatima, a ne broju konferencija, izjava i podijeljenih potpora.

Uspjeh neće biti jedna godina s nekoliko stotina više rođenih. Uspjeh će biti ako taj rast potraje. Ako se smanji broj mladih koji odlaze. Ako se poveća broj povratnika koji su u Hrvatskoj ostali, a ne samo prijavili adresu. Ako obitelji lakše dolaze do stana, ako se prazne škole ponovno počnu puniti i ako život izvan velikih gradova ponovno postane moguć.

Šipić pokušava svojim mjerama nadoknaditi nedostatke drugih resora. To može činiti neko vrijeme, ali ne može beskonačno.

Nijedno ministarstvo demografije, ma koliko aktivno bilo, ne može samo popraviti nepravdu u društvu, niske plaće, skupe stanove, neravnomjeran razvoj i nepovjerenje u institucije.

Zato pitanje nije samo hoće li Ivan Šipić uspjeti.

Pravo je pitanje hoće li mu ostali ministri, premijer, poslodavci, lokalne vlasti i cijelo društvo pomoći da uspije.

Jer ako Hrvatska izgubi ovu bitku, neće biti važno tko je osvojio sljedeće izbore, tko je imao veći proračun niti tko se mogao pohvaliti većim gospodarskim rastom.

Bez ljudi nema gospodarstva, mirovina, sigurnosti ni države.

Demografija nije tek još jedan resor.

To je pitanje opstanka.