Miljenka Grgić i Ivan Tadić nisu neuki buntovnici, slučajni prolaznici ni ljudi koji su se preko noći odlučili obračunavati s Crkvom.

Oboje su doktori znanosti. Vrhunski intelektualci. Ljudi koji su desetljeća života uložili u znanje, obrazovanje, vjeru i crkvenu službu.

Miljenka Grgić prva je Hrvatica koja je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu stekla doktorat biblijskih znanosti. Ivan Tadić bio je redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

U svakoj normalnoj instituciji takve bi ljude čuvali. Slušali bi ih čak i kada su neugodni. Posebno kada su neugodni, jer ozbiljna ustanova zna da je kritika posljednja obrana prije potpunog propadanja.

Na splitskom KBF-u napravili su suprotno.

Nisu zaštitili njih. Zaštitili su sustav od njih.

Kazna za znanje, savjest i uspravan hod

Don Ivan Tadić prijavio je dvojicu kolega zbog navodnih plagijata. Obojica su poslije postala dekani.

Tadić je završio pred Etičkim povjerenstvom.

Kada je tražio dokumentaciju, ona mu je uskraćena. Ustavni sud utvrdio je da je bio izložen eklatantno nezakonitom postupanju te da su mu grubo povrijeđena ustavna i konvencijska prava.

To više nije samo Tadićeva tvrdnja. To je utvrđenje Ustavnog suda Republike Hrvatske.

I što je sustav nakon toga napravio?

Je li netko odgovarao? Je li provedena temeljita istraga? Jesu li sporne odluke poništene, a odgovorni udaljeni?

Ne. Suspendiran je Ivan Tadić.

Oduzete su mu gotovo sve svećeničke ovlasti. Čovjek koji je život posvetio Crkvi smio je svetu misu slaviti samo privatno, u mjestu stanovanja. Crkvena kazna postala je sredstvo lomljenja čovjeka koji se drznuo zaštitu potražiti pred državnim institucijama.

Suspenzija je poslije ukinuta uz riječi o oprostu i pomirenju.

Kakvom oprostu? Tko je komu trebao oprostiti? Čovjek kojemu su grubo povrijeđena prava onima koji su ih povrijedili?

Bilo je to pomirenje bez istine, oprost bez priznanja i pokušaj zatvaranja slučaja bez odgovornosti.

Sada lome Miljenku Grgić

Isti stroj sada je pokrenut protiv Miljenke Grgić.

Upozorila je na klijentelizam, zapošljavanja bez stvarne potrebe, mijenjanje fakultetskih povjerenstava i „privatizaciju“ KBF-a. Pisala je Fakultetskom vijeću, nadbiskupu Zdenku Križiću i hrvatskim biskupima.

Nije istrčala pred kamere. Pokušala je problem riješiti unutar Crkve.

Odgovorila joj je šutnja.

Kada više nije htjela šutjeti, uklonjena je iz fakultetskih tijela, ostala je bez reizbora i kanonskog poslanja, a time i bez mogućnosti predavanja. Dobila je dvije kanonske opomene i sada joj prijeti izgon iz redovničke zajednice.

Dakle, ne poigravaju se samo njezinim radnim mjestom. Poigravaju se njezinim pozivom, identitetom, životom i svime što je desetljećima gradila.

Sve to kako bi dokazali da je autoritet važniji od istine, a poslušnost vrednija od savjesti.

To nije neposluh, nego intelektualna i moralna odgovornost

Najpodliji dio ovakvog obračuna pokušaj je da se žrtvu prikaže kao krivca.

Don Tadić postao je „onaj koji prijeti tužbama“. Miljenka Grgić postala je „neposlušna redovnica“. Njihovo znanje, prijave i dokumenti guraju se u stranu, a u prvi plan stavljaju njihove reakcije na nepravdu.

To je klasična metoda svakog represivnog sustava.

Najprije čovjeku naneseš nepravdu. Onda ga iscrpljuješ šutnjom, pravilnicima, povjerenstvima i zatvorenim vratima. Kada konačno povisi glas, njegov glas proglasiš dokazom da je problematičan.

Nakon toga ga kazniš zbog načina na koji se branio, a ne odgovaraš za ono zbog čega se morao braniti.

Takvo ponašanje nema nikakve veze s Evanđeljem. To je crkveni staljinizam: podobni napreduju, kritičari se discipliniraju, a institucija uvijek mora biti u pravu, čak i kada Ustavni sud utvrdi da nije.

Križić je izabrao stranu

Nadbiskup Zdenko Križić u slučaju Miljenke Grgić više ne može glumiti udaljenog promatrača. Oduzimanjem kanonskog poslanja izravno je odredio njezinu profesionalnu sudbinu.

Izabrao je stranu.

Nije stao uz znanstvenicu koja traži transparentnost, nego uz sustav koji ona javno optužuje za klijentelizam i zaštitu odabranih ljudi.

Možda nadbiskup vjeruje da tako čuva autoritet Crkve. Zapravo ga razara.

Crkvu ne ruše Miljenka Grgić i Ivan Tadić. Crkvu ruše oni koji njezinim imenom kažnjavaju savjest, gaze ljudsko dostojanstvo i uništavaju živote kako bi sačuvali položaje i kontrolu.

Ovo više nije slučajnost

Jedan kažnjeni profesor možda bi se još mogao proglasiti izoliranim sukobom.

Dvoje vrhunskih intelektualaca koji upozoravaju na nepravilnosti, a zatim postaju mete crkvenih kazni, već predstavljaju obrazac.

Kod Tadića je postojanje ozbiljnih povreda prava potvrdio Ustavni sud. U slučaju Miljenke Grgić javnost ponovno gleda kako onaj tko upozorava na problem ostaje bez posla, službe i institucionalne zaštite.

Prijavljeni ostaju. Prijavitelji se uklanjaju.

To je cijela istina o splitskom KBF-u.

Mogu Miljenki oduzeti učionicu. Mogu Tadiću oduzeti oltar. Mogu ih pokušati poniziti, iscrpiti i izbrisati iz institucije kojoj su dali najbolje godine života.

Ali ne mogu izbrisati činjenicu da se jedan sustav uplašio dvoje obrazovanih, uspravnih ljudi.

I zato ih kažnjava.

Ne zbog njihove slabosti, nego zato što ih se boji.