Miro Bulj odlučio je 311. Sinjsku alku pratiti izvan svečane lože. Njegovo mjesto ostalo je prazno, a gradonačelnik je među građane stigao u majici s porukom „Alka narodu“.

Marketinški gledano, potez je bio uspješan. O praznoj stolici govorilo se gotovo koliko i o alkarskom nadmetanju. Bulj je ponovno pokazao da zna prepoznati snažnu sliku, pretvoriti je u poruku i usmjeriti pozornost javnosti.

Najviše je odjeknula njegova tvrdnja da je Vlada zatvaranjem sinjskog rodilišta izravno udarila na Alku, a zatim došla fotografirati se s alkarima.

Na prvi pogled argument je gotovo neoboriv. Rodilište, djeca, demografija i alkarska tradicija čine emocionalno savršen niz.

Samo što stvarnost ipak nije tako jednostavna.

Rodilište zvuči kao presudan argument, ali nije

Sinjsko rodilište nije zatvoreno dok su pred njegovim vratima čekale rodilje. Posljednjih godina postojalo je uglavnom kao zadesno rodilište, bez pune bolničke sigurnosti i mogućnosti hitnog carskog reza. U 2023. i 2024. nije imalo nijedan porod, a tijekom 2025. samo jedan.

Žene nisu prestale rađati. Rađale su u KBC-u Split, gdje su imale sigurnost operacijskog tima, anesteziologa, neonatologa i trenutačnog zbrinjavanja mogućih komplikacija.

Zbog toga tvrdnja da je Vlada zatvaranjem rodilišta izravno udarila na Alku zvuči snažnije nego što je činjenično utemeljena. Ni pravila Viteškog alkarskog društva ne isključuju djecu Sinjana rođenu u Splitu ako njihove obitelji ispunjavaju zavičajne uvjete.

To ne znači da Sinj nema pravo tražiti dostupnije i kvalitetnije zdravstvo. Ima. Prostor bivšeg rodilišta sada mora dobiti obećane sadržaje – proširenu palijativnu skrb, fizikalnu terapiju, specijalističke ambulante i najavljenu dnevnu bolnicu. Ako se to ne dogodi, gradska vlast imat će puno pravo prozvati odgovorne.

Ali obrana praznog i nedovoljno opremljenog rodilišta nije sama po sebi demografska politika. Pitanje budućnosti Sinja mnogo je veće od adrese na kojoj će biti upisano mjesto rođenja djeteta.

Upravo je na to upozorio ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić.

Alka nije uspomena spremljena u muzej

Šipić je nakon ovogodišnjih alkarskih svečanosti Alku opisao kao simbol ponosa, zajedništva i snage Cetinske krajine. Podsjetio je da ona već više od tri stoljeća prenosi vrijednosti hrabrosti, časti i ljubavi prema vlastitom kraju.

Najvažniji dio njegove poruke, međutim, nije bio okrenut prošlosti.

Demografska revitalizacija, naglasio je, nije samo pitanje broja stanovnika. Ona znači stvaranje uvjeta u kojima će mladi ljudi željeti ostati, zasnovati obitelj i svoju budućnost graditi ondje gdje su njihovi korijeni.

To je bit problema.

Alku neće sačuvati zidovi rodilišta u kojem se godinama gotovo nitko ne rađa. Sačuvat će je ljudi koji u Sinju i Cetinskoj krajini mogu živjeti, raditi, odgajati djecu i vjerovati da njihov kraj ima budućnost.

„Čuvajući svoju baštinu, čuvamo i ono najvažnije – osjećaj pripadnosti kraju koji želimo ostaviti našoj djeci i budućim generacijama“, poručio je Šipić.

To nije tek svečana rečenica o tradiciji. U njoj je sadržana jedna od najvažnijih demografskih istina: čovjek može pronaći posao i stan na mnogo mjesta, ali korijene, identitet i osjećaj da nekamo pripada ne može dobiti administrativnom odlukom.

Država zato mora pomoći da ljubav prema rodnom kraju ne postane teret koji ljudi plaćaju lošijim životnim uvjetima.

Šipić ne govori samo o broju rođenih

Vrijednost Šipićeva pristupa upravo je u tome što demografiju ne svodi na poziv ženama da rađaju više djece.

Obitelj ne donosi odluku o ostanku samo prema visini jednokratne naknade za novorođenče. Pita se može li riješiti stanovanje, ima li dijete mjesto u vrtiću, postoji li sigurno radno mjesto, koliko je udaljen liječnik i hoće li svakodnevni život biti dostojan čovjeka.

Zbog toga su povećane rodiljne i roditeljske potpore tek jedan dio politike koju Šipić gradi. Drugi dio čine ulaganja u vrtiće i dječja igrališta, potpora lokalnim zajednicama, stambeno zbrinjavanje, pomoć povratnicima i programi za otvaranje radnih mjesta u slabije razvijenim i depopuliranim sredinama.

Samo tijekom jedne godine za rodiljne i roditeljske potpore isplaćeno je gotovo 508 milijuna eura. Za poboljšanje uvjeta u javnim i privatnim vrtićima u 2026. osigurano je šest milijuna, a za izgradnju i obnovu dječjih igrališta još deset milijuna eura.

Poduzetnicima u slabije razvijenim područjima omogućene su potpore do 75 tisuća eura kako bi se ondje pokretali poslovi, širila proizvodnja i otvarala radna mjesta. Povratnicima su dostupne porezne olakšice, poticaji za samozapošljavanje i mogućnosti stambenog zbrinjavanja.

Pokrenuta je i izrada krovnog zakona o demografskoj obnovi, uz Znanstveni savjet koji okuplja četrdesetak stručnjaka. Cilj nije donijeti još jedan popis lijepih želja, nego demografsku procjenu ugraditi u stanovanje, poreze, gospodarstvo, zdravstvo, obrazovanje i razvoj lokalnih sredina.

To je znatno ozbiljniji pristup od svođenja demografske politike na jednu zgradu, jednu naknadu ili jednu praznu stolicu.

Demografija se ne vodi sloganima

Šipić pritom ne skriva koliko je stanje ozbiljno. Hrvatska bi do 2050. mogla izgubiti oko 17 posto stanovništva i između 20 i 25 posto radne snage.

U takvoj situaciji nema mjesta ni za uljepšavanje stvarnosti ni za političko ubiranje bodova. Prvi rast broja novorođene djece nakon dugogodišnjeg pada može biti ohrabrenje, ali nije pobjeda. Veći broj povratnika također je pozitivan znak, ali pravi rezultat vidjet će se tek kada ti ljudi ovdje ostanu.

Zato je važno što Šipić govori o različitim potrebama različitih krajeva. Mlada obitelj u Sinju nema iste probleme kao obitelj u Zagrebu, na slavonskom selu, dalmatinskom otoku ili u Gorskom kotaru.

Negdje je najveći problem cijena stana, negdje nedostatak posla, negdje vrtić, prometna izoliranost ili dostupnost liječnika. Ozbiljna demografska politika mora prepoznati te razlike, a ne iz Zagreba nuditi isti odgovor svima.

Šipić je demografiju s margine pokušao dovesti među najvažnija državna pitanja. To ne znači da su svi problemi riješeni. Nisu ni približno. Ali prvi put postoji resor koji svoj posao ne opisuje samo kao povećanje nataliteta, nego kao povezivanje obitelji, rada, stanovanja, povratka i lokalnog razvoja.

Prazna stolica privlači pogled, ispunjen život donosi rezultat

Buljev potez treba promatrati kao politički prosvjed. On ima pravo upozoravati na zanemarivanje Sinja, tražiti bolje zdravstvo i odbiti sudjelovati u protokolu koji smatra licemjernim.

Ali tvrdnja da je zatvaranjem praktično neaktivnog i nedovoljno opremljenog rodilišta izvršen izravan udar na Alku previše pojednostavljuje i zdravstvenu i demografsku stvarnost.

Alka neće nestati zato što se dijete sinjskih roditelja rodilo u sigurnijem rodilištu u Splitu. Nestala bi kada to dijete više ne bi odrastalo u Cetinskoj krajini, kada ondje ne bi imalo vrtić, školu, dom, posao i razlog da jednog dana zasnuje vlastitu obitelj.

Tu Šipićeva poruka dobiva svoju pravu snagu.

Baština nije samo ono što smo primili od predaka. Baština postoji tek kada imamo komu predati ono što smo primili.

Zato se budućnost Sinja neće odlučiti rasporedom sjedenja u svečanoj loži niti mjestom upisanim u rodnom listu. Odlučit će se ondje gdje se donose odluke o stanovima, vrtićima, radnim mjestima, prometu, zdravstvu i sigurnosti obitelji.

Prazna stolica može na jedan dan postati snažna vijest. Šipićeva je zadaća mnogo tiša i mnogo teža: pomoći da kuće, škole i ulice hrvatskih krajeva ne ostanu prazne.

A to je jedina demografska „srida“ koja se na kraju računa.