Postoji jedna činjenica koja bi trebala zabrinuti svakoga, bez obzira na politička uvjerenja.

Hrvati već godinama među najmanje vjeruju vlastitom pravosuđu u Europskoj uniji. Europska istraživanja redovito pokazuju da je percepcija neovisnosti sudova u Hrvatskoj među najnižima u Uniji. To nije politička floskula ni dojam društvenih mreža, nego podatak koji se ponavlja iz godine u godinu.

To nije dobro ni za državu, ni za gospodarstvo, ni za demokraciju.

Jer kada građani izgube vjeru da će pred sudom dobiti pravičan postupak, gube vjeru u samu državu.

U takvom ozračju za nekoliko dana nastavlja se suđenje Mariju Banožiću.

I upravo zato ovaj predmet odavno više nije samo predmet Maria Banožića.

On je postao test hrvatskog pravosuđa.

Nije pitanje volimo li Banožića

Budimo potpuno iskreni.

Mario Banožić nije osoba koja u hrvatskoj javnosti izaziva pretjerane simpatije.

Mnogi su o njemu donijeli svoj sud još onoga dana kada se dogodila prometna nesreća.

Netko smatra da mora biti osuđen.

Netko vjeruje da nije jedini odgovoran.

Ali ni jedni ni drugi nisu sud.

I upravo zato sud postoji.

Ne da potvrdi ono što javnost želi čuti.

Nego da, nakon zakonitog postupka, utvrdi činjenice.

Pravo na pravično suđenje ne postoji zbog omiljenih ljudi.

Postoji upravo zbog onih koje je najlakše unaprijed osuditi.

Jer ako procesna prava ne vrijede za najnepopularnijeg optuženika, sutra neće vrijediti ni za bilo kojeg drugog građanina.

Pravosuđe mora biti jače od svake sumnje

U ovom postupku obrana je otvorila više procesnih pitanja.

Tražila je dodatne dokaze.

Predlagala saslušanje novih svjedoka.

Tražila nova vještačenja.

Sud je dio tih prijedloga prihvatio, dio odbio.

To je njegovo zakonsko pravo.

Ne znači da je svako odbijanje pogrešno.

Niti znači da je svaki prijedlog obrane opravdan.

Ali znači da svaka odluka mora biti dovoljno obrazložena da građani razumiju zašto je donesena.

Pravosuđe ne može očekivati povjerenje samo zato što nosi autoritet države.

Autoritet se zaslužuje.

Transparentnošću.

Dosljednošću.

Kvalitetom obrazloženja.

I spremnošću da pokaže kako su ista pravila vrijedila za sve.

Najvažnija presuda možda neće biti ona o Banožiću

Na kraju će sud odlučiti je li Mario Banožić kazneno odgovoran.

To je jedina institucija koja to smije učiniti.

Ali postoji još jedna, nepisana presuda.

O njoj neće odlučivati sudsko vijeće.

Donijet će je građani.

Odgovorit će na jednostavno pitanje:

Jesu li uvjereni da je postupak bio pošten?

To pitanje nije manje važno od same presude.

Jer pravosuđe ne živi samo od zakona.

Živi i od povjerenja.

A povjerenje nije moguće narediti.

Ne može ga donijeti Vlada.

Ne može ga izglasati Hrvatski sabor.

Ne može ga stvoriti ni najbolji glasnogovornik.

Ono nastaje samo onda kada građani vjeruju da je svatko imao jednaku priliku iznijeti svoje argumente i da je sud o njima odlučivao nepristrano.

Ovo je prilika za hrvatsko pravosuđe

Možda će Mario Banožić biti osuđen.

Možda će biti oslobođen.

O tome ne treba nagađati.

Niti bi ozbiljan novinar to smio činiti.

Ali postoji nešto što se može očekivati.

Da postupak bude takav da ni jedna razumna osoba ne može reći kako odluka nije donesena nakon poštene rasprave.

To hrvatskom pravosuđu danas treba više nego ikada.

Ne zbog Maria Banožića.

Nego zbog svih nas.

Jer sutra pred sudom neće stajati bivši ministar.

Sutra će ondje biti netko tko nema političku funkciju, nema medijsku pozornost i nema mogućnost da se o njegovu slučaju pišu kolumne.

A tada ćemo svi željeti isto.

Ne povlasticu.

Ne zaštitu.

Ne oslobađajuću presudu pod svaku cijenu.

Nego ono što bi u svakoj uređenoj državi trebalo biti potpuno normalno.

Pošten postupak.

I sud kojem se vjeruje.