U dvorištu u Ruščici, među starim orahovima i tišinom koja pamti neka druga vremena, Ivan Mikolćević zapisuje slike života koje polako nestaju. Rođen 1951. godine, sklonost pisanju nosio je cijeli život, ali ju je u potpunosti razvio tek nakon odlaska u mirovinu.

Njegove pjesme i zapisi puni su mirisa Badnjaka, slavonskih dvorišta, snijega koji je nekad bio viši i ljudi kojih je bilo više. Piše narodskim rječnikom, bez patetike, ali s iskrenom željom da obični trenuci ne padnu u zaborav. U stihovima se vraća djetinjstvu, konjima i saonicama, licitarima i sitnicama koje su imale veliku vrijednost.

Veliku ulogu u tome da rukopisi ugledaju svjetlo dana imao je Drago Žambok, koji je prvi prepoznao njihovu vrijednost i potaknuo Ivana na objavu. Inspiracija, kaže, dolazi nenajavljeno – noću, u tišini, pa i usred vožnje, zbog čega se naučio uvijek imati olovku pri ruci.

„Zapisati. Sve zapisati. Da ostane generacijama“, njegova je poruka svima koji nose priče u sebi. Jer za Ivana Mikolćevića pisanje nije karijera, nego način čuvanja života kakav je nekad bio.

Na kraju donosimo njegovu božićnu pjesmu – zapis jednog vremena, običaja i osjećaja.

Sretan Božić

Snijeg je vani zabijelio
Ratice se dom tuče
To, Božić nam dolazi
Vrijeme je da se prašta.

Al’ ono sada se užari biti
Nitko ne smije trznuti
Božić se radujemo
Opet ćemo vino piti.

Želim svakom puno sreće
Iskreno iz srca reći
Čini mi se sobi opan
Sretna ženi, djeci.

Više nema svađe, vike
Ima svuda mir i Boga
Molitvom se dragom Boga
Ajde počni odmah sada.