Navijačka utjeha je slaba utjeha. Šareni eskapizam. Zabava za mase. A sutra je novi tjedan, i život melje u žrvnju vlastite stvarnosti i problema.

Politika i nogomet često su kao sestra i brat, od istog oca a različitih majci. Prvoj je majka Podlost a drugomu Igra. Problem je što je polusestra politika kobna za našu realnost a polubrat nogomet sporedan i u konačnici nebitan za usud nacije.

Nogomet pratim tek toliko da se na trenutak opustim. Ne živciram se više, nogomet me zanima kao odraz društvene psihologije. Nije mi prešao u fatalnu ovisnost. Ne divim se infantilizaciji navijanja.

Politiku jedva da pratim. Prezirem je iz dna duše. Precijenjena je. Stari ljudi su govorili da je kurva. Prije bih rekao da su političari karakterni transvestiti.

Napravio sam ekvidistancu i prema ljevici i prema desnici. Prve nikad nisam volio, a drugi su izgubili ono što su nekad na europskoj razini imali - demokršćansku autentičnu snagu i vjeru. Nema nade da bi se danas pojavio jedan Konrad Adenauer, na primjer.

Danas je katolik u politici uglavnom neokons, vulgarizmom prevedeno - obični sebični i narcisoidni šupak koji ponavlja fraze o Bogu, obitelji i domovini.

Bog nije parola. Obitelj nije parola. Ni domovina nije parola.

Što se eurodesnice tiče i njezinih političkih previranja i napredovanja u EU, na nju ne bih stavio ni pet centa. Ništa mi Le Pen nije bliža od Macrona. Ili onaj gay u Holandiji, ili ona musolinijevska Meloni u Italiji, pa njemačka desnica koja dijelom opet brije na Hiću...sve je to jedan politički shit.

Samo Krist. Po Njemu i s Njim treba proizlaziti svaka akcija koja vodi promjeni osobe i društva.

To je moj stav, a vama kako drago.