Na datum kada svijet obilježava slobodu medija, Hrvatska se sve češće suočava s neugodnim pitanjem – jesu li mediji doista slobodni ili tek selektivno tolerirani dok god služe vlasti?
Spomendan koji obvezuje, ali i razotkriva
Svjetski dan slobode medija obilježava se svake godine 3. svibnja. Datum nosi simboliku Windhoeška deklaracija, dokumenta kojim su novinari upozorili na nužnost slobodnog i neovisnog novinarstva.
Ideja je jasna: podsjetiti vlade da sloboda izražavanja nije politička milost, nego temeljno pravo. No praksa često pokazuje suprotno.
Kontrola kroz novac, nagrade i strah
Na nacionalnoj i lokalnoj razini sve je vidljiviji obrazac: mediji koji hvale vlast dobivaju prostor, novac i institucionalnu podršku, dok oni koji postavljaju pitanja ostaju bez resursa, bez pristupa i bez zaštite.
Nije riječ o otvorenoj cenzuri, nego o modelu u kojem se podobnost nagrađuje, a kritika kažnjava. Javna sredstva, oglašavanje i politički utjecaj oblikuju uređivačke politike tiše nego ikada, ali učinkovitije nego prije.
Takav sustav ne zabranjuje kritiku, ali jasno pokazuje cijenu njezina postojanja.
Pravosuđe kao produžena ruka pritiska
Poseban problem predstavlja pravosudni sustav, koji bi trebao štititi slobodu izražavanja, a nerijetko djeluje kao njegov korektiv u korist moćnih.
SLAPP tužbe postale su mehanizam iscrpljivanja. Sudski postupci traju godinama, troškovi rastu, a poruka je jasna – kritika ima posljedice. U takvom okruženju autocenzura više nije iznimka, nego racionalna odluka.
Podijeljeni mediji, podijeljena istina
Dodatni problem koji se rijetko izgovara naglas jest duboka podjela unutar samih medija. Ideološke linije razdvajanja postale su jače od profesionalne solidarnosti.
Novinar neće stati u obranu drugog novinara ako ne dijele isti svjetonazor. Napadi na slobodu medija selektivno se prepoznaju, ovisno o tome tko je meta. Kada strada “naš”, to je udar na demokraciju. Kada strada “njihov”, to je opravdana posljedica.
U takvom ambijentu istina prestaje biti zajednički cilj. Ona postaje kolateralna žrtva sukoba u kojem je važnije tko govori nego što se govori.
Demokracija bez slobodnih medija – samo forma
Slobodni i neovisni mediji nisu dodatak demokraciji nego njezin temelj. Bez njih nema nadzora nad vlašću, nema transparentnosti, nema odgovornosti.
Organizacije poput Reporteri bez granica svake godine objavljuju indeks slobode medija i podsjećaju da stanje nije trajno zadano. Ono ovisi o sustavu koji ili štiti novinare ili ih prepušta pritiscima.
Hrvatska između deklaracije i stvarnosti
U Hrvatskoj se ovaj dan obilježava tribinama, upozorenjima i javnim raspravama. Govori se o pravima novinara, pritiscima i zakonodavnom okviru.
Istodobno, praksa pokazuje drugačiju sliku. Oni koji bi trebali biti korektiv vlasti često postaju njezin produžetak, dok oni koji tu ulogu pokušavaju zadržati ostaju izolirani.
Granice koje se ne izgovaraju
Ključno pitanje više nije mogu li mediji govoriti, nego dokle smiju ići. Granice nisu formalno postavljene, ali su jasno vidljive.
I upravo zato 3. svibnja nije samo simboličan datum. To je ogledalo stanja u kojem se vidi koliko je društvo spremno tolerirati istinu, čak i kada je neugodna.
Jer sloboda medija ne mjeri se onime što je dopušteno reći, nego onime što se prešućuje.
