Postoje trenuci kada kolumna prestaje biti samo autorski stav i postaje obaveza. Ne prema politici, ne prema institucijama, nego prema javnosti. Ovo je jedan od tih trenutaka. I zato ovaj tekst nije samo analiza rada sustava socijalne skrbi u Vinkovcima, nego i jasna, nedvosmislena javna podrška portala Slavonija.IN uredniku Informatora i slobodnom, neovisnom i istraživačkom novinarstvu.

Jer kada novinari završe pod kaznenim pritiskom ne zato što su lagali, nego zato što su pitali – tada problem više nije medijski. Tada je problem sustavni.

U slučaju Centar za socijalnu skrb Vinkovci taj se problem već dulje vrijeme manifestira kroz inkluzivni dodatak. Pravo koje postoji u zakonima, tumačenjima Ministarstva i pravnim mišljenjima, ali se na terenu pretvara u lutriju. Ovisno o tome na koga naletite, što pitate i koliko ste uporni, dobit ćete različite odgovore. Jednom imate pravo, drugi put nemate. Kriteriji su magloviti, objašnjenja nepostojeća, a pravo na žalbu često ostaje neizgovoreno, kao da je riječ o nekoj tajnoj opciji, a ne zakonom zajamčenom mehanizmu.

Posebno je problematično što se korisnicima već na prvom kontaktu zna reći da “nemaju pravo”, iako Centar o tom pravu formalno ne odlučuje. Odlučuje tijelo vještačenja. No u praksi se odluka donosi ranije, iza šaltera, u prostoru gdje nema pisanog traga i gdje je najlakše zatvoriti vrata onima koji ionako nemaju snage za borbu.

Sustav se dodatno urušava ondje gdje bi trebao biti najosnovniji. Telefoni ostaju nijemi, isplate kasne mjesecima, dokumentacija nestaje, a potvrde o predaji zahtjeva se ne izdaju. Tako korisnik ostaje bez ikakvog dokaza da je ikada ušao u sustav. Kada papiri nestanu, krivnja se elegantno prebaci na onoga tko ima najmanje moći. Odgovornost, naravno, ne snosi nitko.

Iz više izvora dolazi ista rečenica, izgovorena tiho, ali uporno: oni koji pitaju, zovu ili inzistiraju, završe na dnu. Predmeti se ne odbijaju formalno, nego se guraju u ladice. A te ladice znaju biti toliko duboke da rješenje ponekad ne dočeka ni onaj kome je namijenjeno. To više nije sporost administracije. To je obrazac ponašanja.

I onda dolazimo do pitanja koje očito najviše boli. Ne korisnike, nego sustav. Pitanja obrazovanja i stručnosti onih koji danas tumače zakone, procjenjuju invaliditet i odlučuju o egzistenciji ljudi. Zašto se po diplome ide u „poznati sveučilišni grad Orašje“? Kako je moguće da se o sudbinama najranjivijih odlučuje na temelju ubrzanih, prekvalifikacijskih ili prekograničnih obrazovnih putova, bez ozbiljne javne rasprave o kvaliteti i standardima? To nisu osobni napadi. To su legitimna pitanja javnog interesa. I upravo ta pitanja postala su okidač.

Jer nakon što su postavljena, uslijedila je kaznena prijava protiv Informatora. Ne zbog dokazanih neistina. Ne zbog klevete potkrijepljene činjenicama. Nego zbog samog čina propitivanja. To nije zaštita ugleda. To je pokušaj zastrašivanja. Poruka da se u određene teme ne dira.

Cijela priča dodatno dobiva na težini u kontekstu Vukovarsko-srijemske županije, prostora u kojem se već godinama isprepliću politika, institucije i pravosuđe. Kadrovska politika ne nastaje u vakuumu, a politička odgovornost ne završava na razini Centra. Ona seže i do županijske i stranačke vertikale, čije je jedno od prepoznatljivih lica i Ivan Bosančić. Postaviti pitanje tko stoji iza takvih kadrovskih rješenja nije radikalizam. To je osnovna funkcija javnosti u demokratskom društvu.

Zato je važno ovo jasno reći. Slavonija.IN stoji uz urednika Informatora. Stojeći uz njega, stojimo uz ideju da novinarstvo ne smije tražiti dopuštenje da bi pitalo, istraživalo i objavljivalo. Ako je cijena postavljanja pitanja kaznena prijava, onda problem nije u pitanju, nego u onima koji se pitanja boje.

Poruka moćnicima zato mora biti jednako jasna kao i podrška kolegama:
Non pasaran.
Možete kako hoćete – ali nećete dok hoćete.

Jer ovo više nije pitanje jednog Centra, jedne diplome ili jednog dodatka. Ovo je pitanje hoće li u ovoj državi zakon vrijediti jednako za sve ili će o pravima građana odlučivati zatvoreni krugovi moći. A dok god postoji novinarstvo koje ne pristaje na šutnju, odgovor na to pitanje još nije unaprijed zadan.