Dok ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek govori o “ulaganjima u umjetničke dosege”, a intendant Vladimir Ham o “nužnoj racionalizaciji”, u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu događa se nešto mnogo prizemnije i mnogo brutalnije – iz sustava se izbacuju ljudi koji desetljećima drže kazalište na nogama.

I to ne glumci, ne ravnatelji, ne administrativni vrhovi. Otkaze dobivaju spremačice, vatrogasci, električari, dekorateri i tehničko osoblje. Ljudi koji su u HNK dolazili i tijekom rata. Ljudi koji su ondje proveli 20, 30, pa i gotovo 40 godina života.

Ministrica pere ruke od odgovornosti

Najporaznije u cijeloj priči zvuči izjava ministrice kulture da Ministarstvo “nije osnivač kazališta” i da ima samo “generalne informacije”. Kao da govori o kvaru na javnoj rasvjeti, a ne o nacionalnoj kulturnoj instituciji.

Takvo distanciranje nije samo politički kukavičko nego i duboko licemjerno. Jer kada treba rezati vrpce, fotografirati se na festivalima i govoriti o važnosti kulture, tada Ministarstvo itekako zna preuzeti zasluge. No kada radnici završavaju na ulici, odjednom se skriva iza birokratskih formulacija i prebacivanja odgovornosti na Grad.

A upravo bi ministrica kulture trebala biti prva koja će jasno reći da se kultura ne može graditi na ponižavanju ljudi s najmanjim primanjima.

Kazalište nisu samo reflektori i premijere

Godinama slušamo političke fraze o “važnosti kulture”, “jačanju institucija” i “umjetničkim dosezima”. Ali kultura nisu samo premijere, domjenci i svečane haljine.

Kazalište funkcionira zahvaljujući ljudima koje publika često ni ne vidi. Zahvaljujući čistačicama koje održavaju prostor, vatrogascima koji brinu o sigurnosti, tehničarima koji postavljaju scenografiju i električarima bez kojih predstava ne može ni početi.

Upravo ti ljudi sada postaju “višak”.

I to pod izlikom modernog menadžerskog jezika – “restrukturiranja”, “optimizacije”, “održivosti sustava”. U prijevodu: otpustiti one koji najmanje koštaju i najmanje se mogu braniti.

Ham odlazi, ali prije toga dijeli otkaze

Posebno je problematično što cijeli proces vodi intendant Vladimir Ham koji odlazi s funkcije i nije se ni kandidirao za novi mandat.

Drugim riječima, čovjek koji odlazi donosi odluke koje će dugoročno obilježiti kazalište i živote desetaka ljudi. Sindikat je s pravom predlagao da se takve odluke prepuste novoj upravi koja bi imala vlastiti program i odgovornost prema budućnosti ustanove.

No sluha nije bilo.

Kazališno vijeće većinom glasova predstavnika osnivača podržalo je novi pravilnik, a radnici su postali kolateralna žrtva administrativne hladnoće.

Milijunske uštede preko leđa spremačica?

Posebno vrijeđa inteligenciju javnosti priča o “uštedama većim od milijun eura”. Sindikalni predstavnici upozoravaju kako će stvarne uštede biti višestruko manje.

Ali čak i da brojke jesu točne, postavlja se pitanje kakav je to sustav koji vlastitu financijsku stabilnost gradi otkazima ljudima s najnižim plaćama.

Hrvatska kultura godinama pati od političkog elitizma u kojem su umjetnost i institucije važne samo dok služe za promociju vlasti. Kada dođe trenutak stvarne odgovornosti, tada se najlakše reže upravo ondje gdje otpor najmanje košta.

“Mi smo jedna velika obitelj”

Možda je najiskrenija rečenica cijelog prosvjeda bila ona predstavnika zaposlenika Željka Higija: “Mi smo jedna velika obitelj.”

To je ono što političke elite često ne razumiju. Kazalište nije korporacija. HNK nije trgovački centar. Ljudi koji ondje rade desetljećima nisu brojke u Excel tablici.

I zato je ovaj prosvjed mnogo više od borbe za nekoliko radnih mjesta. Ovo je pitanje kakvu kulturu želimo imati – onu koja čuva ljude ili onu koja ih odbacuje čim postanu trošak.

Jer država koja bez emocije otpušta vlastite kulturne radnike vrlo brzo ostaje i bez kulture i bez ljudi.