Washingtonski sporazum godinama je bio tek fusnota u političkim raspravama o Bosni i Hercegovini. Za većinu građana ostao je gotovo zaboravljen dokument iz ratnog vremena, potpuno zasjenjen Daytonskim sporazumom koji je postao temelj današnjeg ustavnog poretka BiH. Zato nije neobično da je mnoge iznenadilo kada se Washingtonski sporazum posljednjih tjedana iznenada našao u fokusu političkih poruka Domovinskog pokreta i rasprava o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini.

No možda je pravo pitanje zašto smo ga uopće zaboravili.

Jer Washingtonski sporazum nije bio bilo kakav dokument. Njime nije samo zaustavljen hrvatsko-bošnjački sukob nego je njime ukinuta Hrvatska Republika Herceg-Bosna i stvorena Federacija Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, Hrvati u BiH odrekli su se vlastitog političkog entiteta i prihvatili novi ustavni okvir koji je trebao jamčiti njihovu ravnopravnost.

To nije bila mala politička odluka. Bila je to jedna od najvećih nacionalnih i političkih odluka koje su Hrvati u BiH donijeli tijekom ratnih godina.

Tuđman je pristao, ali pod jednim uvjetom

Kada se danas govori o Washingtonskom sporazumu, često se zaboravlja da njegov najvažniji politički arhitekt nije bio Washington, nego prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Tuđman nije skrivao da je pristanak na ukidanje Herceg-Bosne i stvaranje Federacije BiH bio bolan politički kompromis. Međutim, smatrao je da je takvo rješenje nužno kako bi se zaustavio hrvatsko-bošnjački sukob i stvorili uvjeti za završetak rata.

Ali taj pristanak nije bio bezuvjetan.

U jednoj danas gotovo zaboravljenoj izjavi iz 1998. godine Tuđman je otvoreno upozorio da Federacija BiH može opstati samo ako bude povezana s Republikom Hrvatskom kroz posebne i konfederativne odnose. Njegova je procjena bila jednostavna: bez takve povezanosti Hrvati u Federaciji mogli bi se naći u težem političkom položaju nego što su ga imali u bivšoj Jugoslaviji.

Danas, gotovo tri desetljeća kasnije, upravo je taj dio njegove poruke ponovno postao predmet rasprava.

Dayton je zasjenio Washington

Nakon 1995. godine sve se počelo promatrati kroz Daytonski sporazum. Dayton je zaustavio rat, definirao granice entiteta i postao svojevrsni ustav Bosne i Hercegovine. Washington je ostao u sjeni.

Ali činjenica da je ostao u sjeni ne znači da je izgubio svaki značaj.

Naprotiv, Federacija BiH kakvu danas poznajemo nastala je upravo Washingtonskim sporazumom. Dayton ju nije stvorio nego ju je prihvatio kao postojeću političku činjenicu. Zato se može reći da bez Washingtona ne bi bilo ni današnje Federacije BiH.

Upravo zato nije moguće potpuno odbaciti pitanje pod kojim su uvjetima Hrvati pristali na takvo rješenje.

Je li Tuđman bio u pravu?

To je pitanje koje danas sve češće lebdi nad političkim raspravama.

Posljednjih dvadesetak godina hrvatske političke stranke u BiH kontinuirano upozoravaju na probleme legitimnog političkog predstavljanja, na mogućnost da brojniji narod bira predstavnike malobrojnijem te na sve izraženiji osjećaj političke marginalizacije među Hrvatima.

Neovisno o tome kako tko gleda na ta upozorenja, teško je ne primijetiti da se rasprava danas vodi upravo oko onoga na što je Tuđman upozoravao krajem devedesetih godina.

Njegova glavna bojazan nije bila teritorijalna nego politička. Pitao se mogu li Hrvati dugoročno ostati ravnopravan i stvarno konstitutivan narod ako nemaju učinkovite mehanizme političke zaštite.

To pitanje ni danas nije zatvoreno.

Povratak zaboravljenog sporazuma

Zato nije slučajno da Washingtonski sporazum ponovno ulazi u politički prostor.

Domovinski pokret posljednjih ga dana koristi kao argument u raspravi o položaju Hrvata u BiH i potrebi uspostave hrvatske izborne jedinice. Bez obzira slaže li se netko s tim prijedlogom ili ne, sama činjenica da je Washingtonski sporazum ponovno tema pokazuje da pitanje hrvatske ravnopravnosti u BiH nije riješeno.

Da jest, nitko se ne bi vraćao dokumentu starom više od tri desetljeća.

Povijest nas uči da se politički sporazumi najčešće ponovno otvaraju onda kada jedna strana smatra da ono što joj je obećano nikada nije u potpunosti ostvareno.

Sporazum koji nije zaboravljen slučajno

Možda je najveća ironija Washingtonskog sporazuma upravo to što ga se danas malo tko sjeća, a posljedice njegovih odredbi osjećaju se svakodnevno.

Federacija BiH nastala je kao politički kompromis dvaju naroda. Nije zamišljena kao sustav dominacije jednoga nad drugim, nego kao okvir njihove ravnopravnosti.

Upravo zato vrijedi ponovno pročitati Tuđmanove riječi iz 1998. godine. Ne zato što je bio nepogrešiv, nego zato što je vrlo jasno definirao političku logiku na kojoj je hrvatska strana pristala na Washingtonski sporazum.

Ako su Hrvati odustali od vlastitog entiteta kako bi dobili zajamčenu ravnopravnost u Federaciji, onda je legitimno postaviti pitanje jesu li tu ravnopravnost doista dobili.

To nije pitanje prošlosti.

To je pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine.