Hrvatska je i ove godine obilježila Dan državnosti bez predsjednika Republike Zorana Milanovića. Njegov stav nije nov. Već godinama smatra da bi pravi Dan državnosti trebao biti 25. lipnja, a ne 30. svibnja, zbog čega redovito izostaje sa središnjih državnih obilježavanja.

To više nije tek politička poruka niti još jedna epizoda sukoba između Pantovčaka i Vlade. Nakon godina ponavljanja takvog ponašanja postavlja se ozbiljno pitanje može li predsjednik države ignorirati blagdan koji je zakonom određen kao Dan državnosti Republike Hrvatske.

Naravno, Milanović ima pravo na svoj politički stav. Povijest nije matematika i oko važnih datuma uvijek postoje različita tumačenja. Problem nastaje onda kada osobni ili politički stav počne nadjačavati institucionalnu ulogu predsjednika države.

Tri datuma, tri važna trenutka

Rasprava o Danu državnosti u Hrvatskoj zapravo je puno složenija nego što se često prikazuje.

Dana 30. svibnja 1990. konstituiran je prvi demokratski višestranački Hrvatski sabor. Taj datum simbolizira početak demokratske Hrvatske, kraj jednopartijskog sustava i početak političkih procesa koji su doveli do stvaranja samostalne države.

Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio je odluku o samostalnosti i razdruživanju od tadašnje Jugoslavije. Upravo taj datum Milanović smatra pravim Danom državnosti.

No postoji jedan važan detalj koji se često prešućuje. Odluka donesena 25. lipnja nije odmah provedena. Pod pritiskom međunarodne zajednice uslijedila je Brijunska deklaracija i tromjesečni moratorij na provedbu odluke o neovisnosti.

Zbog toga dio povjesničara i ustavnopravnih stručnjaka ističe kako je možda još važniji datum 8. listopada 1991. Toga dana Hrvatski sabor jednoglasno je donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza sa SFRJ. Tada više nije bilo moratorija, odgoda ni diplomatskih prijelaznih rješenja. Hrvatska je definitivno i formalno prekinula veze s Jugoslavijom.

Zato se logično nameće pitanje: ako 30. svibnja nije dovoljno dobar datum, zašto bi to automatski bio 25. lipnja, a ne upravo 8. listopada?

Predsjednik nije politički komentator

Upravo zato Milanovićev argument nije tako jednostavan kako se ponekad želi prikazati. Može se razumjeti njegova povijesna logika. Može se razumjeti i tvrdnja da je odluka o samostalnosti važnija od konstituiranja Sabora.

Ali predsjednik Republike nije povjesničar koji vodi akademsku raspravu. On je institucija.

Danas je službeni Dan državnosti Republike Hrvatske 30. svibnja. Tako kaže zakon. Predsjednik ima puno pravo predlagati promjenu tog zakona, kritizirati ga ili smatrati da je pogrešan. No teško je objasniti zašto šef države iz godine u godinu ignorira datum koji država službeno slavi kao svoj najvažniji praznik.

Jer predsjednik ne predstavlja samo birače koji dijele njegovo mišljenje. Predstavlja i one koji smatraju da je 30. svibnja povijesni temelj moderne Hrvatske. Predstavlja i one kojima je manje važno koji je datum, a puno važnije da država prema sebi pokazuje minimum poštovanja i ozbiljnosti.

Problem nije datum nego poruka

Možda najveći problem nije ni 30. svibnja, ni 25. lipnja, ni 8. listopada.

Problem je poruka koja se šalje građanima.

Državni blagdani postoje kako bi stvarali minimum zajedničkog identiteta i zajedničkog sjećanja. Ne moraju svi jednako gledati na povijest, ali bi barem najviše državne institucije trebale pokazati da poštuju odluke države koju predstavljaju.

Milanovićev izostanak zato više nije pitanje osobnog neslaganja s datumom. Postao je simbol činjenice da Hrvatska ni nakon više od tri desetljeća ne uspijeva postići konsenzus oko vlastite državnosti.

A to možda najbolje pokazuje apsurd cijele priče.

Dok se građani svake godine pitaju slavimo li zapravo početak demokracije, odluku o samostalnosti ili konačni raskid sa SFRJ, predsjednik države odlučuje ne slaviti ništa od toga.

I upravo zato rasprava o Danu državnosti danas više nije pitanje kalendara.

Postala je pitanje odnosa prema državi i institucijama koje bi trebale biti iznad osobnih političkih uvjerenja.