Kako su neki jedva dočekali poraz Hrvatske!

Ne govorim pritom o ljudima kojima nogomet jednostavno nije važan. Govorim o onima kojima je svaka pobjeda hrvatske reprezentacije problem, a svaki poraz razlog za likovanje. Dok Hrvatska pobjeđuje, šute. Kad izgubi, odjednom se probude, postanu glasni, duhoviti i puni analiza. Nije problem rezultat. Problem je što pobjeđuje baš ova Hrvatska i baš ova reprezentacija.

Takve već godinama posebno iritira Zlatko Dalić. Ne zbog taktike, ne zbog sastava, pa čak ni zbog rezultata. Smeta ih čovjek koji bez zadrške govori o vjeri, zahvaljuje Bogu, nosi krunicu i ne skriva kako mu je molitva dio svakodnevice. U vremenu kada je poželjno javno isticati gotovo svaki identitet osim vjerskog, Dalić je mnogima postao simbol svega što bi najradije izbrisali iz javnog prostora.

Nije problem nogomet, nego ono što Dalić predstavlja

Nakon poraza ponovno se otvorila ista priča. Društvene mreže preplavili su zajedljivi komentari, satire, ismijavanja i likovanje. Sport donosi pobjede i poraze, a kritika je sastavni dio svakog natjecanja. No teško je ne primijetiti da kod dijela komentatora problem nije nogomet, nego čovjek koji otvoreno govori o vjeri i vrijednostima koje smatra važnima.

U toj buci odjeknula je i objava don Ante Žderića. Između dva selfija na Facebooku i pokoje objave o dnevnim temama, našao je vremena objasniti kako Gospa ne navija za Hrvatsku i kako ne nosi hrvatski dres.

Doista revolucionarna misao. Vjerojatno smo svi dosad živjeli u uvjerenju da tri Zdravomarije garantiraju pogodak, a Očenaš barem jedanaesterac. Da nije bilo tog prosvjetljenja, možda bismo i dalje vjerovali kako se utakmice dobivaju molitvom, a ne radom, talentom i pripremom.

Nitko ozbiljan ne misli da se golovi dobivaju molitvom

Naravno da Bog nije hrvatski ekskluzivitet. Naravno da je Crkva univerzalna i da Gospa nije navijačica nijedne reprezentacije. To nije sporno i to ozbiljan vjernik nikada nije ni tvrdio.

Ali jednako tako ozbiljan čovjek razumije razliku između praznovjerja i osobne vjere.

Kada Zlatko Dalić govori o molitvi, on ne govori o traženju sportskog rezultata preko neba. Govori o snazi da ostane čovjek i kada pobijedi i kada izgubi. Govori o poniznosti, zahvalnosti i dostojanstvu. Govori o tome da uspjeh ne pripisuje isključivo sebi, nego da vjeruje kako ga je potrebno nositi odgovorno.

To je poruka koju bi mnogi, pa i dio njegovih kritičara, mogli čuti bez ikakve štete.

Kad javna vjera postane razlog za podsmijeh

Zanimljivo je kako se upravo javni iskaz kršćanske vjere često tretira kao nešto što treba ismijati ili ušutkati.

Kada sportaš govori o mentalnom zdravlju, obitelji ili svojim emocijama, društvo ga uglavnom podržava. Kada isti taj sportaš kaže da vjeruje u Boga i da mu molitva pomaže, odjednom postaje predmet sprdnje, analiza i dociranja.

Nitko ne mora dijeliti Dalićeva uvjerenja. Nitko ne mora moliti. Ali jednako tako nitko nema pravo sugerirati da bi čovjek svoju vjeru trebao skrivati samo zato da nekoga ne bi iritirala.

Više tolerancije prema tuđim uvjerenjima ne bi škodilo

Svećenici, naravno, imaju pravo iznositi svoje mišljenje. To pravo nitko razuman ne osporava. Ali jednako tako imaju odgovornost birati trenutak i način na koji će govoriti.

Kada se vjernike javno izvrgava ruglu zbog njihove vjere, možda nije najsretniji trenutak da im se pridruži i netko tko bi im trebao biti pastir. Kritika je legitimna. Podsmijeh vlastitim vjernicima već je nešto sasvim drugo.

Nogomet će proći. Doći će nova utakmica, nova pobjeda ili novi poraz. Zlatko Dalić jednoga će dana otići s klupe reprezentacije, kao što odlazi svaki izbornik.

Ono što ostaje jest pitanje kakvo društvo želimo biti. Društvo u kojem je dopušteno javno svjedočiti svaku vrijednost osim vlastite vjere? Društvo u kojem je problem zahvaliti Bogu, ali nije problem ismijavati one koji to čine?

Možda Hrvatska nije izgubila zato što se netko molio. Kao što sigurno nije pobijedila samo zato što se netko prekrižio prije izlaska na teren.

Ali bilo bi dobro da, uz rasprave o taktici, formaciji i promašenim prilikama, sačuvamo i malo poštovanja prema ljudima koji svoju vjeru žive mirno, iskreno i bez nametanja drugima.

Jer na kraju, nije problem što se Zlatko Dalić moli. Problem je što nekima smeta sama činjenica da to čini javno.