Sutra će se na vojnom poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja održati završni prikaz velike združene vojne vježbe “Borbena moć 26”. Hrvatska vojska, zajedno sa saveznicima, treba pokazati ono što se od nje očekuje: spremnost, uvježbanost, profesionalnost i sposobnost djelovanja u ozbiljnim sigurnosnim okolnostima.

No 24 sata prije toga, umjesto da se govori o vojnicima, opremi, savezništvu i obrambenoj sposobnosti države, Hrvatska opet gleda političko natezanje između predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. U sredini se našao ministar obrane Ivan Anušić, a najneugodniju poziciju dobio je načelnik Glavnog stožera OSRH general-pukovnik Tihomir Kundid.

Čovjek koji bi sutra trebao biti simbol vojne ozbiljnosti države, javno je pretvoren u predmet političkog ultimatuma.

Vojska nije igračka za političko nadvikivanje

Sukob je eskalirao oko odlaska pripadnika Hrvatske vojske na vojni mimohod u Pariz. Milanović tvrdi da bez njegove suglasnosti kao vrhovnog zapovjednika vojska ne ide. Anušić poručuje da je odluku potpisao kao ministar obrane i poslao je načelniku Glavnog stožera. Plenković ide korak dalje i javno poručuje da Kundid više neće imati njegovo povjerenje ako ne postupi po toj odluci.

Drugim riječima, general je stavljen pred izbor koji nikada ne bi smio biti postavljen na takav način: slušati jednu ili drugu političku adresu, dok se obje pozivaju na državu, zakon i vojsku.

To nije ozbiljno. To nije državnička komunikacija. To nije poruka stabilnosti.

Hrvatska vojska nije ni Milanovićeva ni Plenkovićeva. Nije ni Anušićeva. Ona je institucija Republike Hrvatske. Upravo zato bi oni koji se najglasnije pozivaju na Ustav, zakon i nacionalnu sigurnost morali prvi znati gdje završava politička svađa, a gdje počinje odgovornost prema sustavu.

Slunj ne smije biti kulisa tuđe svađe

Posebno gorak okus ostavlja činjenica da se sve događa uoči vježbe na kojoj će biti i državni vrh, vojni zapovjednici, diplomatski zbor i predstavnici savezničkih zemalja. Hrvatska će sutra prema van pokazivati borbenu spremnost, a prema unutra političku nezrelost.

Vojnici će, nema sumnje, svoj dio posla odraditi profesionalno. Kao i uvijek, na njima će biti da poprave dojam koji su im stvorili oni iznad njih. Oni će stajati u stroju, izvoditi vježbu, pokazivati disciplinu i sposobnost. I dok će oni pokazivati red, politički vrh pokazuje nered.

Upravo je to najveći paradoks ove situacije.

Oni koji od vojske traže poslušnost, disciplinu i odgovornost, sami javnosti nude prepucavanje, uvrede i ultimatume. Oni koji traže ozbiljnost institucija, sami ih vuku u politički ring.

Kundid nije trebao postati meta

Načelnik Glavnog stožera ne smije biti javno ponižavan kao pijun u političkom obračunu. Ako postoje različita tumačenja ovlasti, za to postoje institucije, procedure i hladne glave. Ne konferencije za medije, ne poruke preko medija, ne javne prijetnje ostavkom uoči međunarodne vojne vježbe.

Jer kada se prvog čovjeka Hrvatske vojske javno stavlja pod politički pritisak, poruka ne ide samo njemu. Poruka ide cijelom sustavu. Ide časnicima, vojnicima, saveznicima i javnosti.

A ta poruka glasi: ni vojska nije pošteđena našeg političkog rata.

To je opasna i ružna poruka.

Država ozbiljna koliko i njezini najodgovorniji ljudi

Milanović i Plenković već godinama vode rat riječima. Javnost je na to gotovo naviknula. Ali postoje teme u kojima bi i najtvrđi politički protivnici morali znati stati. Hrvatska vojska jedna je od tih tema.

U vremenu kada Europa ponovno ozbiljno razgovara o sigurnosti, obrani, savezništvima i vojnoj spremnosti, Hrvatska sebi ne bi smjela dopuštati prizor u kojem se njezin vojni vrh dan prije velike vježbe nalazi usred političkog obračuna.

Sutra će Hrvatska vojska vjerojatno pokazati da zna svoj posao.

Pitanje je, međutim, mogu li isto pokazati oni koji su joj politički nadređeni.

Jer vojska može pokazati borbenu moć. Ali državni vrh ovih dana pokazuje nešto sasvim drugo: borbu ega, taštine i političke dominacije.

A to nije snaga države. To je njezina slabost.