Riječ koja se danas najčešće koristi i najčešće skriva odgovornost jest – sustav. Politički, državni, bankovni, telekomunikacijski, internetski. Kad nešto ne radi, kriv je sustav. Kad nešto uspije, zasluge opet idu sustavu. Sustav je svugdje i sve objašnjava. On više nije samo skup pravila i procedura, već nadnaravno biće koje lebdi nad nama.

Virtualizacijom i informatizacijom sustavi su poprimili novu dimenziju. Nisu više mehanički sklopovi birokratskih pravila, nego svojevrsni organizmi. Nevidljivi, bez lica, ali svemoćni. Čovjek u njima postaje potrošni dio – lako zamjenjiv, bez posebne važnosti. Ako službenik pogriješi, ne krivi se on nego – sustav. Ako tražite rješenje u banci ili telekomu, nerijetko ćete čuti samo suhoparnu rečenicu: „Greška je u sustavu.” Nitko ne zna točno kakva, niti tko će je ispraviti. Čovjeka nema; ostaje apstraktni entitet.

Internet i digitalna era trebali su olakšati život, a zapravo su čovjekovu ulogu učinili sporednom. Algoritmi odlučuju brže i hladnije od ljudi. Automatizacija i centralizacija brišu prostor za individualnu prosudbu. Ironija, kontekst, humor ili jednostavna ljudska fleksibilnost ne stanuju u računalnim procedurama. Sve postaje crno-bijelo.

Najdramatičniji primjer je sigurnosni sustav. Nekad je Veliki Brat bio figura nadzora; danas je to mreža algoritama i servera koji procesuiraju milijarde poruka i transakcija. Takvi sustavi ne razumiju nijanse, samo obrasce. Jedna pogrešna riječ može biti okidač za ozbiljne posljedice, a ljudskog uha koje bi prepoznalo ironiju ili šalu – nema.

Sustavi koji dobiju vlastiti elektronički život, oslobođeni nadzora čovjeka, postaju opasni. Oni već oblikuju naše svakodnevice: od kupovine do glasanja. U zamjenu za učinkovitost prihvaćamo otuđenje, dopuštamo da nas klasificiraju i nadziru. Politika i ekonomija rado se predstavljaju kao servis građanima, ali često su to samo simulacije. Stvarni procesi odvijaju se unutar sustava, u sjeni pravila i kodova.

Potrebno je vratiti ljudsku dimenziju. Sustavi bi trebali služiti ljudima, a ne obrnuto. Transparentnost, odgovornost i mogućnost ljudske prosudbe ne smiju nestati. Bez toga, riskiramo svijet u kojem će ljudi biti samo korisnici bez imena i lica.

Sustav je snažan, ali ne smije postati božanstvo. Ako želimo sačuvati ljudskost i dostojanstvo, moramo tražiti da iza svake odluke stoji čovjek koji odgovara – a ne apstraktni entitet koji nikome ne polaže račun.