Hrvatsko društvo uopće nije prirodno podijeljeno. Polarizaciju stvaraju oni kojima je sukob izvor egzistencije. Manjine koje žive na državnoj sisi, parazitiraju na proračunu i provociraju da bi ostale vidljive. Sukob im je nužan, jer bez sukoba nestali bi u vlastitoj beznačajnosti.

Institucije koje bi morale biti moralni korektiv – šute. Crkva, HAZU, Matica hrvatska. Nije to tišina iz mudrosti, nego šutnja “za novac”. Nekad su biskupi i svećenici živjeli od naroda, pa su imali moralni kapital. U komunizmu progonjeni, ali hrabri – jer nisu ovisili o državi. Danas, otkako proračun uredno puni njihove blagajne, biskupi su postali neofeudalci. Novca ima, ali naroda nema. Glas je izgubljen. Proročki ton zamijenila je računica.

Ista logika vrijedi i za kulturu. Dok državna sisa Crkvu utišava, ona drugu stranu pretvara u – bukače. Subvencionirani festivali poput Fališ mi ili Nosi se, čitava plejada kulturnjaka i aktivista koji bi na slobodnom tržištu prošli kao brod s rupom na trupu, zahvaljujući Nini Obuljen i državnom novcu postaju ikone “otpora”. Nisu prepoznati po kvaliteti, nego po količini buke. Nina je od mediokriteta stvorila zvijezde, a od provokacije – kriterij. Zato podjele u društvu idu na njezinu dušu.

Rodney Stark je kao sociolog davno pokazao: što su religija ili umjetnost bliže tržištu, to su autentičnije i jače. Kad ih hrani država, propadaju. Umjetnost nikad nije bila činovnički ured, nego tržišna kategorija. Mecene od Vergilija do Mozarta ulagali su u talente – ne da viču i vrijeđaju, nego da stvaraju ljepotu. Michelangelo, Klović, Haydn, Beethoven – svi su imali mecene, a ne ministre.

Danas umjesto mecena imamo kulturfeudalce i subvencionirane provokatore. Jergović, Frljić, falični i nosični – svi su profesionalni potrošači državnih subvencija. Njihove slike s vlastodršcima podsjećaju na groteskne karikature Diogena iz Sinope. Samo što je Diogen znao reći vladaru: “Makni se, zaklanjaš mi sunce.” Ovi pak mole vladara: “Ne diraj nam subvenciju.”

Rješenje je banalno jednostavno: začepite pipu. Neka viču, neka provociraju, neka šokiraju – ali o svom trošku. Neka nađu vlastite mecene, privatne pokrovitelje, pa neka ih uvjere da je “umjetnost” vađenje zastave iz vagine vrijedna ulaganja. Ako ih nađu – sretno im bilo.

Država treba pomagati kulturu i Crkvu – ali ne plaćati one koji vlastitu domovinu žele vrijeđati ili ismijavati. Hrvatski branitelji izborili su državu da u njoj stvaramo i gradimo, a ne da plaćamo subvencioniranu destrukciju.

Dokle god traje ovakav model, imat ćemo dvostruku tragediju: Crkvu koja šuti za novac i kulturnu scenu koja viče za isti taj novac. I jedno i drugo jednako pogubno.

FOTO:Sanjin Strukic, Igor Soban/PIXSELL