Na Jelačić placu, u subotu na suncu, pedesetak prosvjednika pokušalo je reći „ne“ povratku obveznog vojnog roka. Skroman odaziv pokazuje da u društvu koje je već preživjelo rat, otpor ovoj ideji zasad nije masovan. Većina očito shvaća ozbiljnost trenutka.

Ali politika, kao i obično, reagira prekasno i polovično. Nitko nije htio dirati vojni proračun, nitko se nije usuđivao spomenuti regrutaciju – sve dok nisu zazvonila ratna zvona u susjedstvu. Tek tada su se sjetili da je vojna obuka odavno zamrznuta, da profesionalna vojska jedva prelazi 14 tisuća ljudi i da su generacije mladih odrasle bez ikakva pojma kako držati pušku.

Sada se nudi „rješenje“: dvomjesečna obuka za 4 do 5 tisuća mladića godišnje. Premalo da bi bilo ozbiljno, premalo da bi se zemlja osjećala sigurnije. Za 30 godina, kažu, imat ćemo 120 tisuća barem donekle obučenih. Lijepa brojka za PowerPoint prezentacije, ali u stvarnosti tek slaba utjeha. Jer, podsjetimo se: devedesetih je Hrvatsku istodobno branilo i do 350 tisuća ljudi. I to zahvaljujući vojnom roku koji je trajao godinama, a ne tjednima.

Političari, naravno, nevoljko guraju ovaj zakon – tek toliko da pokažu da „nešto rade“. A u biti se radi o zakrpavanju rupa, o jeftinom manevru kojim se kupuje vrijeme. Jer ozbiljna sigurnosna strategija košta. A vlast ne želi ni ozbiljno povećati proračun, ni ljudima pošteno reći koliki su rizici.

U Saboru će zakon gotovo sigurno proći, jer i lijevo i desno brdo dijele isti refleks – da se ne zamjere javnosti. Protiv će biti tek poneki glas iz opozicije, više zbog ideologije nego zbog jasne vizije. A hrvatski građani ostat će između dvije iluzije: da će ih dvomjesečni vojnik amater spasiti u slučaju rata, ili da rata više nikada neće biti.

Na kraju, postavlja se pitanje: je li ovakav vojni rok ozbiljna obrambena politika – ili samo još jedan politički trik kojim se kupuje mirno spavanje na Markovu trgu?