Postoje trenuci kada vijest o otkazivanju nečijeg nastupa odjekne mnogo šire od same scene na kojoj se trebala dogoditi. Takav je slučaj s Bernardom Brunović, hrvatsko-švicarskom pjevačicom koja je svojim glasom osvojila publiku u njemačkom The Voiceu, a sada se, paradoksalno, našla “otkazanom” ne zbog neusklađenog tona – nego zbog vlastitih uvjerenja.

U travnju ove godine organizatori švicarskog festivala M4Music odlučili su da Bernarda neće nastupiti. Razlog? Njezin javni nastup godinu ranije na Hodu za život u Zürichu. Ništa više, ništa manje. Jedan nastup, jedno javno svjetonazorsko opredjeljenje – i vrata su se zatvorila.

Ironija je u tome što je Bernarda u umjetničkom smislu utjelovljenje onoga što današnje društvo tvrdi da slavi: raznolikost, snagu, hrabrost, autentičnost. Slijepa od rođenja, uspjela je tamo gdje mnogi s potpunim vidom nisu – svojim glasom, strašću i vjerom. I upravo ta vjera, ta njezina dosljednost, postala je problem.

“Otkazana sam, isključena, tretirana kao opasnost za društvo... Ja sam umjetnica koja voli život. I volim i poštujem sve ljude”, napisala je Bernarda na društvenim mrežama.

Njezine riječi ne zvuče kao politička izjava. Više nalikuju na tihu, ali dostojanstvenu obranu ljudskog prava da budeš – svoj. Da misliš, vjeruješ, govoriš.

No, u društvu koje neprekidno ponavlja mantru o slobodi izražavanja, sve je očitije da ta sloboda vrijedi samo za one koji ne prelaze granicu “dozvoljenog mišljenja”. Ako si pro-choice, to je hrabrost. Ako si pro-life, to je ekstremizam. Ako vjeruješ, to je tvoja privatna stvar – sve dok to ne izgovoriš naglas.

Takva selektivna tolerancija pretvara slobodu u privilegij podobnih. I to ne samo u politici, nego i u kulturi, umjetnosti, pa i u glazbi – onoj sferi koja bi trebala biti posljednje utočište slobodnog izraza.

Bernarda Brunović nije jedina koja je osjetila oštricu “cancel” kulture. Ona je, međutim, primjer koliko ta pojava zna biti tiha, gotovo nevidljiva. Nema otvorene zabrane, nema progona. Samo poziv koji se više ne dogodi.

A možda upravo tu leži najveća opasnost. Kad isključenje postane rutinsko, a šutnja ugodna. Kad umjetnici nauče autocenzuru prije nego što itko išta kaže. Kad naučimo da “slobodno misliti” zapravo znači – misliti kao svi ostali.

U svemu tome, Bernarda ostaje ono što je oduvijek bila – pjevačica koja vidi dalje od većine. Ne očima, nego srcem. I možda je baš zato njezin slučaj važan: jer nas podsjeća da sloboda nije test koji polažemo kad je lako, nego kad boli.

Ako društvo doista vjeruje u toleranciju, tada mora imati snage tolerirati i one s kojima se ne slaže. U suprotnom, svi ćemo jednog dana biti otkazani – samo još ne znamo zbog čega.