Zagrebačka gradska vlast odlučila je promijeniti nazive ulica koje nose imena pojedinih uglednih Hrvata iz vremena NDH, među kojima se našao i Kaštelanin Filip Lukas – geograf, svećenik, intelektualac i najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske. U obrazloženju stoji da je bio „istaknuti suradnik nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH“. No, ako je doista riječ o tako mračnoj figuri, postavlja se pitanje – zašto ga njegovi Kaštelani i dalje slave? Zašto Osnovna škola u Kaštel Starom nosi njegovo ime i zašto se njegova bista nalazi ispred nje?

Od progona do rehabilitacije

Lukasa su 1945. godine komunističke vlasti u odsutnosti osudile na smrt, zajedno s mnogim hrvatskim intelektualcima. Sudski proces bio je politički montiran, a Lukas je izbjegao kaznu bijegom u Austriju, potom u Rim, gdje je i umro 1958. godine. Tek 2017. godine hrvatski sud poništio je tu presudu i službeno ga rehabilitirao, priznajući da je riječ o montiranom postupku bez ikakve pravne osnove.

Nakon rehabilitacije, njegovi su posmrtni ostaci preneseni iz Rima u rodni Kaštel Stari, gdje je po vlastitoj želji pokopan – u domovini koju je volio i kojoj je, kako je sam pisao, „žrtvovao sve što sam imao“.

Domoljub, svećenik i znanstvenik

Filip Lukas vodio je Maticu hrvatsku od 1928. do 1945., u razdoblju Karađorđevićeve diktature, kada je Matica bila gotovo jedina institucija koja se odupirala režimu. Zbog toga je Lukas tada slovio kao duhovni vođa hrvatskog naroda. Bio je gorljivi zagovornik samostalne hrvatske države, ali ne po svaku cijenu.

Njegovo razočaranje uslijedilo je odmah nakon Rimskih sporazuma, kojima je fašističkoj Italiji ustupljen velik dio Dalmacije. U pismu Anti Paveliću upozorio je: „Veličina Poglavnika stoji i pada s pitanjem Dalmacije... izgube li Hrvati Dalmaciju, opstanak Države Hrvatske je kratkoga vijeka.“ Nakon toga dvojica više nikada nisu razgovarala, a Lukas je postao kritičar režima i njegovih odluka.

Dvije slike istog čovjeka

Dok povjesničar Ivo Goldstein tvrdi da je Lukas bio promotor ideologije „krvi i tla“ i da je svojim pisanjem pridonio stvaranju ozračja koje je omogućilo zločine NDH, povjesničar Mario Jareb smatra da su takve tvrdnje paušalne i politički obojene. Jareb ističe da Lukas nije bio član Ustaškog pokreta, da nije imao nikakvu ulogu u režimu te da se vrlo brzo distancirao od Pavelićeve vlasti, zbog čega mu je bio i osobno ugrožen život.

Na skupštini Matice hrvatske 1943. godine Lukas je jasno rekao: „Ne smije se ljubav za vlastitu domovinu pretvoriti u mržnju spram drugih naroda i njihovih domovina.“ U njegovim djelima, tvrdi Jareb, nema antisemitizma, a ni dokaza da je podržavao totalitarne ideologije.

Povijest nije vlasništvo politike

Zagrebačko „obrazloženje“ o preimenovanju ulice teško je shvatiti kao ozbiljnu povijesnu procjenu. Riječ je više o politikantskom pamfletu, nego o argumentiranoj raspravi o složenoj i kontradiktornoj ličnosti poput Filipa Lukasa. Ako se imena brišu bez stručne i nepristrane analize, što to govori o našem odnosu prema prošlosti?

Kaštelani su svoga sumještanina, unatoč svemu, zadržali u sjećanju – ne kao zločinca, nego kao čovjeka koji je volio Hrvatsku i koji je, usprkos svim režimima, ostao vjeran ideji nacionalnog dostojanstva i kulture.

Možda je upravo tu odgovor na pitanje:
tko ima pravo odlučivati o tome tko je heroj, a tko zločinac – povjesničari, sudovi ili politika?