Rođeni su u svijetu koji nikad nije bio bez interneta, odrasli uz algoritme, društvene mreže i stalnu dostupnost svega. Današnji mladi odrasli ne poznaju „offline“ stvarnost svojih roditelja, ali zato vrlo dobro poznaju nesigurnost, nestalne ugovore i nemogućnost da si priušte stan.

U društvu koje ih često optužuje da „ne žele raditi“, oni zapravo samo odbijaju logiku prema kojoj se uspjeh plaća potpunim iscrpljivanjem. Najstariji među njima već imaju nekoliko godina radnog iskustva i jasno pokazuju – ne bježe od posla, nego od sustava koji ih ne poštuje.

Sociolog Toni Popović objašnjava kako su ovi mladi ljudi naučeni živjeti u svijetu bez garancija. Ne vjeruju u „sigurne poslove“, svjesni su da diploma ne znači stabilnost, a pošten rad ne jamči pristojan život. Njihov radni identitet više nije vezan uz jedno zanimanje ili tvrtku, nego uz fleksibilnost i mogućnost izbora. „Mladi cijene poslove koji nude slobodu, mogućnost napredovanja i prepoznavanje individualnosti“, kaže Popović.

I doista – sve manje se uklapaju u tradicionalne hijerarhije. Psihologinja Mirjana Nazor ističe da ih karakterizira potreba za samoaktualizacijom i izražavanje vlastitih ideja. „Ako osjete da ne mogu napredovati ili im okruženje ne odgovara, jednostavno će otići – neovisno o plaći“, kaže. To nije neodgovornost, nego svjesno postavljanje granica.

Poduzetnik Hrvoje Bujas vidi ih kao digitalno pismene, brze i pragmatične: „Nestrpljiviji su, ali i odlučniji. Ako ih motivirate, neće biti problem zadržati ih. Njihov ‘ne’ nije neposluh – to je znak svijesti.“

Stariji ih često doživljavaju kao preosjetljive, ali možda su upravo to vrijednosti novog doba – propitivanje, samosvijest i spremnost da se traži smisao u onome što se radi.

Jer, možda nije problem u „novim klincima“, nego u starim pravilima koja više ne vrijede. Možda bismo ih, umjesto da ih učimo kako da se uklope u svijet koji nestaje, trebali poslušati dok grade onaj koji tek nastaje.