Župan Tomislav Golubić (SDP) i njegov zamjenik Mario Rajn odlučili su “povući hrabar potez” i smanjiti si plaće. Golubiću plaća pada s 4300 na oko 4000 eura, Rajnu s 3500 na 3300. Pet i tri posto manje – taman toliko da se može reći “eto, i mi smo se odrekli”.

No, koliko je to zapravo odricanje kad i dalje primate dvostruko više od prosječnog radnika? Kad ste zaštićeni od stvarnosti inflacije, režija i kredita? To nije štednja – to je simbolika, PR trik za javnost. Jer nitko tko zarađuje 4000 eura ne zna što znači živjeti od prosjeka, a kamoli od minimalca.

A dok aktualni dužnosnici “pokazuju solidarnost”, bivši župan Darko Koren i njegov dožupan Ratimir Ljubić još uvijek primaju punu plaću, iako više ne rade. Koren uzima 4625 eura, Ljubić 3772 eura. I to šest mjeseci nakon što su napustili funkciju. Iz proračuna, naravno – iz istog onog džepa iz kojeg se plaća školska kuhinja i hitna pomoć.

U prijevodu: političari si smanjuju plaće da bi izgledali skromno, dok bivši kolege i dalje uživaju u punom komforu, bez ikakve odgovornosti. I sve po zakonu, jer zakon su – pogađate – pisali oni sami.

Vrijeme je da prestanemo nasjedati na te jeftine geste. Pet posto manje nije čin solidarnosti, nego podsjetnik koliko su moćnici odvojeni od stvarnog života. Ako žele biti uz narod, neka plaće svedu na prosjek, neka se odreknu “šest mjeseci nakon”, neka sami osjete što znači ne znati hoćeš li imati za ratu kredita.

Jer dok političari glume skromnost na računice od par stotina eura, narod svaki mjesec preživljava pravu ekonomsku bitku. I kad oni to nazovu “žrtvom”, to je kao da se milijunaš pohvali što je jednom ručao bez predjela.

Sve dok se iz fotelja dijeli moral, a ne vlastita koža, sve te “štednje” ostat će samo predstava.
Prava štednja počinje onog dana kad političari prestanu živjeti kao kasta – i počnu živjeti kao narod koji ih plaća. 

Zato nemojte im zahvaljivati što su si “skinuli pet posto”. To nije hrabrost, to je računica. A račun uvijek na kraju platimo mi.