Danas, na Dušni dan, Hrvatska će utihnuti u koloni sjećanja. Gotovo milijun ljudi obići će groblja, urediti grobove, zapaliti lampione, odnijeti vijence, stati nad mramorom i prebirati uspomene. Bit će to još jedan dan u kojem ćemo, kao i svake godine, pokazati da svoju prošlost cijenimo, svoje pokojne poštujemo i njihove živote mjerimo svime što su nam ostavili.

U tome smo, ruku na srce, dobri. Možda i najbolji.
Ali pitanje koje se nameće tiše je, neugodno i uporno: vodimo li jednaku brigu o živima?

Dušni dan je dan u kojem gledamo unatrag, no ne bi li trebao biti i dan u kojem se napokon pogledamo – oko sebe? Dok mirno stojimo pred grobovima, dok se prisjećamo onih kojima više ništa ne možemo reći, ne možemo popraviti, ne možemo nadoknaditi – zar nije pošteno zapitati se tko su ljudi koji danas čekaju našu riječ, naš poziv, našu ruku?

U zavadi smo s pola obitelji zbog stvari koje ni sami više ne možemo posložiti. Rijetko nazovemo rođaka, a još rjeđe prijatelja iz mladosti. U susjedstvu živi baka koja bi dala sve da joj netko pet minuta drži torbu dok ide u dućan, ali mi žurimo jer, eto, treba stići kupiti lampione. Dušni dan je prepuni groblja, a u domovima za starije – prazni stolovi nedjeljom.

Nešto u toj slici nije u redu.

Kažu da se prema mrtvima odnosimo s poštovanjem jer su – nedostižni. Ne mogu nas povrijediti, ne mogu nam proturječiti, ne traže ništa zauzvrat. Živi, međutim, traže strpljenje, razumijevanje, trud. Traže vrijeme, najskuplju valutu današnjice.

A Dušni dan tiho podsjeća koliko brzo vrijeme nestaje.

Možemo li ovaj dan, osim što se vraćamo onima kojih nema, iskoristiti i za one koji su još tu? Za pomirenja koja odgađamo godinama? Za pozive koje se ne usudimo uputiti? Za pomoći koju stalno planiramo, ali nikad ne stignemo pružiti?

Možda bismo najveću počast svojim mrtvima odali tako da živima damo ono što njima više ne možemo – toplinu, blizinu, pažnju.

Danas će milijuni svijeća gorjeti u tišini groblja.
Pitanje je samo: tko će upaliti svjetlo u našim odnosima?

Možda bismo mogli početi mi. Danas. Dok još ima vremena za one koji ga s nama dijele.