Razgovor s Josipom Grgićem, predsjednikom Regionalnog centra za gospodarenje otpadom Šagulje, vrlo jasno je pokazao ono što se u Hrvatskoj već dugo zna, ali rijetko izgovara naglas: lokalna, raštrkana odlagališta otpada više ne mogu biti dio moderne strategije gospodarenja otpadom. Te su deponije nastale u neka druga vremena – bez ozbiljne tehnologije, bez znanja i bez ikakvih europskih standarda. Ono što je tada bilo prihvatljivo, danas postaje ekološki rizik, financijski uteg i društveni problem.

Mali lokalni sustavi nemaju ni tehničke ni financijske mogućnosti da otpad obrade kvalitetno. U većini njih otpad završava praktički netaknut: bez sortiranja, bez mehaničko-biološke obrade, bez iskorištavanja vrijednih materijala ili energije. Takvi sustavi funkcioniraju kao spora bomba – uvijek na rubu požara, uvijek blizu kuća i uvijek bez adekvatnog monitoringa. Građani to više ne prihvaćaju, a ni zakonodavstvo neće još dugo.

Nasuprot tome, regionalni centri – kakvi u Europi postoje već desetljećima – rade u zatvorenim halama, pod strogo kontroliranim uvjetima, uz filtraciju zraka, sustave za odplinjavanje, nadzor procjednih voda i tehnologiju koju mali sustavi nikada ne mogu financirati. Grgić u razgovoru navodi primjer Šagulja, gdje je prva kuća udaljena gotovo kilometar od postrojenja, a cijeli proces rada zatvoren, nadziran i u skladu s najstrožim propisima Europske unije. To je standard koji jamči miran san susjedima – ali i zbrinjavanje otpada na način koji ne zatvara vrata budućim generacijama.

Ekonomija razmjera još je jedan argument koji se ne može ignorirati. Kada svaka lokalna zajednica vodi svoje odlagalište, trošak je ogroman, a rezultat uvijek isti: brdo smeća koje se krpa, sanira, po potrebi gasi i na kraju postane neupotrebljivo zemljište. Regionalni centri omogućuju da se troškovi raspodjele, da se nabavi moderna oprema te da se otpad tretira kao resurs, a ne teret.

Treba naglasiti i nešto što mnogi brkaju: Europska unija financira samo regionalne modele. Lokalni sustavi ne mogu dobiti sredstva za modernizaciju jer jednostavno nisu usklađeni s europskom vizijom. Upravo zato Hrvatska već godinama dobiva jasnu poruku – prijeđite na regionalne centre ili ćete teško imati održiv sustav.

Još jedna važna dimenzija otvara se onog trenutka kada gradske zatvore svoja vrata. Tada se oslobađaju ogromne površine zemljišta koje može postati nešto posve drugo. Europa je tu napravila nevjerojatne iskorake: Beč je bivše deponije pretvorio u parkove i šetnice, Hamburško brdo smeća postalo je energetski park s vjetroturbinama i solarnim panelima, Amsterdam razvija rekreacijske zone na lokacijama koje su nekad bile simbol ekološkog problema, a Danska je na energani izgradila skijašku stazu. Sve su to primjeri koji pokazuju da se prostor može vratiti građanima – ali tek kada otpad više nije problem koji se na njega baca, nego sustav koji ga obradi negdje drugdje.

Posebno je važno naglasiti i ono što se rijetko spominje, a ključno je za prihvaćanje ovakvih projekata: transparentnost. Regionalni centri imaju obvezu objave podataka, javnih nadzora, redovitih analiza i otvaranja vrata školama, udrugama, novinarima. To je nešto što lokalne deponije jednostavno ne mogu pratiti. Javnost dobiva uvid u sustav, a povjerenje u takvim uvjetima raste.

Kad se sve zbroji, Hrvatska zapravo stoji pred jednostavnim izborom. Možemo i dalje održavati desetke malih, nesigurnih, tehnički zaostalih odlagališta, ulaziti u beskrajne cikluse sanacija i nadati se da se neće zapaliti, poplaviti ili zagaditi. A možemo, kao i ostatak Europe, izgraditi regionalne centre – mjesta na kojima se otpad obrađuje kontrolirano, sigurno i odgovorno – dok se lokalna odlagališta pretvaraju u parkove, zone za obnovljive izvore energije ili javne sadržaje.

Model koji predlaže Šagulje nije nikakav eksperiment. To je ono što Njemačka radi trideset godina, što Nizozemska radi dvadeset, a Austrija usavršava od devedesetih. Pravo pitanje nije trebamo li regionalne centre, nego – što još čekamo?