Hrvatska ovih dana pleše na rubu: incidenti, prosvjedi, maskirane skupine, interventna policija. Dovoljno materijala da se društvo ponovno zakuva, dovoljno tenzija da svatko tko živi od krize – procvjeta. A malo tko to radi uspješnije, upornije i beskrupuloznije od Milorada Pupovca.

Onaj isti Pupovac koji sada dramatično upozorava na “radikalnu desnicu kao konstantu”, dobro zna da su kriza i strah najbolja platforma za političko pozicioniranje. I zato se, kao i uvijek, pojavi u ulozi moralnog svjetionika, čovjeka koji stoji iznad sukoba i pokazuje prstom prema hrvatskoj većini. Ali ta priča počinje zvučati sve ispraznije.

Jer Pupovac nikada nije objasnio kako to da se njegov glas ne čuje kad treba osuditi rehabilitacije četničkih simbola u Srbiji, zašto je nijem na parastose na kojima se Oluja proglašava genocidom, zašto ignorira činjenicu da posmrtni ostaci hrvatskih civila i branitelja još uvijek leže neotkriveni — a informacije itekako postoje.

U Hrvatskoj i danas postoji desetci neotkrivenih grobišta. Obitelji čekaju kosti svojih najmilijih, čekaju istinu, čekaju priznanje onoga što im se dogodilo.

Nicoliera smo našli tek nakon 34 godine.

Ubili su ga srpski ekstremisti na Ovčari. Znalo se tko ga je odveo, znalo se tko ga je tukao, znalo se čak i gdje je pokopan. Znali su mnogi — ali ne i oni koji su javno tvrdili da žele “dijalog”, “suživot” i “suočavanje s prošlošću”.

Šutnja je uvijek najglasnija kada ide u korist političkom narativu.

Dok Pupovac optužuje hrvatsko društvo za “jednoumlje”, sam je godinama stvarao i održavao jednoumlje unutar srpske manjinske politike: bez odgovornosti, bez samokritike, bez suočavanja s vlastitim ekstremizmima. Isti čovjek koji od države dobiva milijune iz proračuna, bez obveze jasnog rezultata, bez pitanja gdje ta sredstva zaista završavaju.

Danas, kad Split i Zagreb gore, Pupovac preuzima svoju standardnu ulogu – onoga koji objašnjava opasnosti hrvatskog ekstremizma, ali ne i opasnosti vlastite političke prakse koja se temelji na vječnoj žrtvi, nikad na odgovornosti.

Hrvatska jest demokracija. Nesavršena, problematična, ponekad nespretna, ali demokracija. I zato bi bilo korisno čuti Pupovca kako barem jednom javno progovara o ekstremizmima koji su stvarali njegove političke temelje, o nacionalizmu koji ga je lansirao, o strukturama koje ga i danas podržavaju.

No dokle god politička temperatura raste, dokle god se događaju ružni prizori, dokle god se javnost dijeli — Pupovac je u prednosti. On je tada najglasniji, najprisutniji i najpotrebniji. Sebi, svojoj stranci i svom višedesetljetnom modelu političkog opstanka.

U zemlji koja pokušava biti normalna, to bi barem trebalo dovesti u pitanje.