Oružje se ne pojavljuje samo od sebe u nečijoj kući. Netko ga je nabavio, netko ga je dao, netko ga je prodao, netko mu je omogućio da ga ima. U Vukovaru, od svih mjesta, takvo objašnjenje nije samo tanko – nego opasno.,,
U državi koja je jednom preživjela organiziranu mržnju, pobunu i otvorenu agresiju, dovoljan bi trebao biti jedan ozbiljan poziv na nasilje da se sustavi zatresu od vrha do dna.
Uhićeni srpski radikal iz Vukovara, s profilom punim poziva na „balvane“ i uvreda prema Hrvatima, nije samo još jedan internet-provokator. On je karikatura jednog mnogo opasnijeg procesa, procesa koji već godinama tinja, a institucije ga se usuđuju taknuti tek kad postane previše očit.
I nitko me neće uvjeriti da je ovo „izoliran slučaj“.
Da je ovo „frustrirani pojedinac“.
Da iza ovoga nema klime, šaptača i publike koja mu daje krila.
Jer radikalizacija je kao plijesan — ne vidiš je dok već nije pojela zid.
Tko ohrabruje ovakve likove da prizivaju ’91.?
Netko ga godinama gura, netko ga hrani, netko mu daje osjećaj da ima pravo pozivati na ono što je ovaj narod već jednom koštalo krvi.
Nije se rodio hrabar preko noći.
Nije se probudio jednoga jutra i odlučio „idemo malo prijetiti“.
To traje.
To se skuplja.
To se gradi.
I zato jedno pitanje stoji kao stijena:
Tko ohrabruje ovakve tipove da se usuđuju javno pozivati na scenarije zbog kojih je Hrvatska grcala u grobovima?
Oružje se ne pojavljuje samo u ladici
Drugo pitanje je još brutalnije, jer ovdje prestaje internet i počinje realnost:
Odakle mu oružje?
I ne, ne zanimaju me floskule o „starom zaboravljenom komadu“.
U Vukovaru, gradu koji je prošao torturu upravo zbog oružja u krivim rukama, takva objašnjenja nisu dovoljna.
Ako oružje koluta po kućama dok se na internetu bacaju pozivi na mržnju — onda imamo problem.
Pravi, ozbiljan, opipljiv problem. Oružje se ne pojavljuje samo od sebe u nečijoj kući. Netko ga je nabavio, netko ga je dao, netko ga je prodao, netko mu je omogućio da ga ima.
Koliko ih još ima?
Ako je jedan dobio hrabrost, tko garantira da je posljednji?
Tko garantira da danas gledamo vrh ledenog brijega, a ne njegov početak?
I najgore:
koliko ih još misli isto, ali tek čekaju hrabrijeg među njima da im pokaže da se može?
To je pitanje koje bi trebalo buditi one koji spavaju na visokim funkcijama.
Ovo nije tipkovnički ratnik. Ovo je znak upozorenja
I nitko me neće uvjeriti da je ovo usputni izlet jednog čovjeka u ludilo interneta. Ne postane čovjek preko noći toliko drzak da otvoreno priziva scenarije koje smo jednom platili životima i gradovima. Ne piše takve stvari netko tko nema osjećaj da iza sebe ima publiku – malu, ali dovoljnu da ga gura naprijed.
I zato, ako nam se opet dogodi da zlo prvo dolazi kao šala na Facebooku, zatim kao oružje u ladici, a na kraju kao stvarnost na ulicama — onda krivac neće biti anonimni radikal iz Vukovara. Krivci ćemo biti mi. Zato što smo još jednom odlučili gledati u stranu dok netko drugi priprema scenarij koji smo već preživjeli. I jedva ostali živi.
