Zagrebačka vlast po hitnom postupku zabranjuje simbole, koji ne odgovarju njihovim svjetonazorima, u gradskim prostorima, uz mnogo moralne patetike i oduševljenja samih nad sobom. A realnost? Gradonačelnik Tomislav Tomašević bavi se onim što nije njegov posao – i pritom ne radi ono što jest.

Provođenje zakona posao je policije i sudova. No Tomašević je odlučio glumiti instituciju koju nikad nije bio: čuvara ustavnog poretka i kulturnog kustosa. Umjesto da rješava tramvaje koji se raspadaju, gradske prijevoze koji jedva funkcioniraju, nepokošene zelene površine, projekte koji vise godinama i kvartove koji tonu u vlastite rupe, gradska vlast pretvara zabranjivanje pozdrava u vlastiti politički brend.

I da, ta zabrana zvuči lijepo onima koji uživaju u simboličnim bitkama umjesto u stvarnom radu. Ali operativno – to je farsično. Kako točno misle spriječiti izvođače da pjevaju što žele? Hoće li nadzirati koncerte kao da se radi o prostorijama za ispitivanje? Hoće li netko iz Grada stajati pokraj pozornice s check-listom dozvoljenih i nedozvoljenih stihova? S inspektorima koji stoje pod pozornicom? S prekidima koncerata? Zamislite realnu situaciju: Aleksandra Prijović odluči udovoljiti publici i zapjeva „Bojnu Čavoglave“. Što onda – spušta se zastor? Gasi se struja? Dolazi pozornica interventne službe Holdinga?

To nije zaštita javnog prostora. To je karikatura vlasti.

Današnja odluka u zagrebačkoj gradskoj skupštini usmjerena je na borbu protiv jednog izvođača i jednog političkog simbola, u beskrajnoj i već zamorno predvidljivoj opsesiji koja savršeno odgovara političkim potrebama gradske većine. Umjesto rješavanja komunalnih katastrofa, prometnih kolapsa i financijskog kaosa, Tomašević producira ideološku predstavu za svoju publiku. I pritom se ponaša kao da je Zagreb uredna, funkcionalna metropola koja sada ima luksuz baviti se repertoarima.

Činjenica je tiha, ali neumoljiva: grad se guši u problemima. I dok pukne cijev, dok zapinje tramvaj, dok svaka kiša pretvara ulice u poligon za vodene prepreke, gradonačelnik licitira s time što se smije, a što se ne smije pjevati u Areni.

To nije hrabrost. Nije ni principijelnost. To je bijeg – od odgovornosti, od stvarnosti i od činjenice da Zagreb nakon četiri i pol godine njegove vlasti izgleda kao projekt koji nitko ne drži u rukama.

Dok stvarni problemi ostaju neriješeni, vlast se bavi simbolima. A Zagreb tone – u rupama, u kaosu, u improvizaciji. I neće ga izvući zabrane pjesama, nego ljudi koji znaju da vođenje grada nije isto što i uređivanje ideološke playliste.