U Slavoniji se ovih dana zrcali stara, dobro poznata priča: vlast koja bi trebala štititi javni interes – opet ga gura pod kotače privatnih planova. I nije to više niz izoliranih slučajeva, nego obrazac po kojem se upravlja prostorom, javnim resursima i povjerenjem građana. Samo ovaj tjedan dobili smo dva svježa primjera: Nova Gradiška i Nuštar.

U Novoj Gradiški gradonačelnik Vinko Grgić prodao je dio dječjeg igrališta u strogom centru grada za – hotel. U Nuštru, pak, župan Damir Dekanić i vukovarsko-srijemska administracija guraju projekt terminala goriva koji prostorni plan uopće ne predviđa, dok načelnik općine i mještani pokušavaju obraniti vlastitu sigurnost i zdravlje. Dva mjesta, dvije priče – ali isti uzorak.

Grgić je još nedavno obećavao zelene površine, dječji park, investicije u javni prostor. A kad je trebalo birati između obećanja i investitora – izabrao je investitora. Dječjem igralištu jednostavno je presudio excel. Kvadrati, cijena, potencijal profita. A djeca? Neka se snađu negdje drugdje. Tko je ikada vidio da grad koji ima premalo zelenih površina – prodaje jedinu u centru?

Dok u Gradiški nestaju igrališta, u Nuštru niču spremnici goriva. Projekt koji je de facto veleprodajni terminal, investitor pokušava predstaviti kao “običnu benzinsku postaju”, dok ga županijska administracija gura naprijed protivno prostornom planu. I tu se ponovno ponavlja obrazac: planovi, procedure i mještani postaju smetnja, a investitor – prioritet.

Kad se još na to nadodaju neslužbene informacije o neuobičajenim policijskim potezima, preplaćenom zemljištu i sumnjama u pogodovanje, priča dobiva gorak okus koji prečesto osjetimo u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

U Slavoniji više nije problem nedostatak investicija – nego njihov oblik. Nije svaki projekt dobar zato što donosi novac. Nije svaka investicija vrijedna zato što će zaposliti 30 ljudi. Nije svaki hotel razvoj, niti je svaka pumpa napredak. Razvoj ne može biti sinonim za betonizaciju. A napredak nisu privatni interesi maskirani u “strateške projekte”.

Kad god se vlast odrekne javnog prostora – bilo igrališta, parka, trga, ili sigurnosti mještana – ona reže granu na kojoj sjedi. Javni interes nije trošak. On je jedini razlog zbog kojeg vlast postoji.

Zašto načelnici i župani sve češće staju uz investitore, a ne uz građane? Možda zato što građani ne donose “projektnu vrijednost”. Možda zato što daleko jače zvuče argumenti u pdf dokumentima nego roditelji, umirovljenici i mještani koji upozoravaju da im se pred kućama gradi nešto što prostorni plan uopće ne dopušta. Možda zato što su političari zaboravili osnovnu lekciju: prvi i posljednji poslodavac im je narod, ne investitor.

Grgić i Bosančić nisu iznimke – oni su samo najnoviji simboli istog obrasca. Slavonija već godinama gubi javni prostor, poljoprivredno zemljište, zelene zone, pa čak i elementarnu sigurnost planiranja prostora – sve pod egidom “investicija”. U stvarnosti, prečesto se radi o privatnim interesima zakamufliranim u razvoj, a iza kulisa ostaju pitanja: tko profitira, zašto se žuri, gdje nestaje transparentnost i zašto prostorni plan vrijedi samo za jedne, a ne i za druge?

Posebno zabrinjava što mnoge ključne informacije – od kupoprodajnih ugovora, poreznih rješenja i projektne dokumentacije, do policijskih očitovanja – postaju teže dostupne od suhog zlata. A dok dokumenti putuju sporo, investicije prolaze brzo.

I zato je najvažnije pitanje vrlo jednostavno: koliko još javnog prostora Slavonija mora izgubiti da bi vlasti shvatile da su zeleni kvadrati i sigurnost ljudi važniji od bilanci investitora?

Dok se odgovor ne pojavi, ostaje nam samo pratiti – i pitati. I ne prihvaćati šutnju kao objašnjenje. Jer kada vlast uporno bira interese investitora umjesto interesa građana – pitanje više nije plan, nego karakter.