Strateški forum obrambene industrije održan u Slavonskom Brodu vratio je u fokus pitanje može li se Hrvatska vratiti na kartu europske vojne proizvodnje. Sabornik Pero Ćosić i ministar obrane Ivan Anušić, podsjećaju da je u ratu iz Broda izašlo oko pola milijuna ubojitih sredstava, tenkovi M-84, strojnice Šokac, granate i trombloni – industrija koja je tada doslovno bila čovjekova sudbina.

Anušić je, prenoseći iskustva iz Ukrajine, istaknuo da 80% ratnih gubitaka uzrokuju dronovi, ali i upozorio da se bez konvencionalne snage ne osvaja teren. Atmosfera u dvorani bila je ambiciozna: Đuro Đaković poručuje da je spreman za nove projekte; struka tvrdi da je dokumentacija sačuvana; fakulteti nude potporu; ALAN obećava logistiku; a domaća obrambena zajednica broji 154 tvrtke.

No važno je reći: tih 154 tvrtke ne predstavljaju 154 proizvođača oružja. U broj ulaze i proizvođači odora, kaciga, obuće i zaštitne opreme. Teška metalna industrija, elektronika, mehanika i streljivo ipak čine manji, ali ključni dio sustava.

I upravo tu počinje ozbiljno pitanje: možemo li stvarno pokrenuti modernu vojnu industriju?

Dronovi kao najrealniji put povratka

Hrvatska je još u Domovinskom ratu radila prve izviđačke dronove, a dio znanja kasnije je završio u Turskoj, koja ga je nastavila razvijati i postala globalni lider. Danas imamo Orqu, DOK-ING, Šestan-Busch, Đuru Đakovića i snažnu akademsku bazu – lanac dovoljan da već sutra uđemo u ozbiljnu proizvodnju FPV, izviđačkih i udaračkih dronova.

To je segment u kojemu Hrvatska može brzo i jeftino postati konkurentna.

Tenkovi, oklopna i borbena vozila – između mogućeg i neostvarivog

Možemo li ponovno proizvoditi tenkove?
Možemo modernizirati M-84, i to vrlo kvalitetno.
Možemo razviti modularne oklopnjake, jer imamo znanje, industriju i tržišne potrebe.
Ali razvoj potpuno novog tenka ranga Leoparda ili K2 je, bez partnera, financijski i tehnološki neizvediv.

Najrazumniji smjer je jasan: specijalizirati se u modernizaciji i srednjim platformama, ne u razvoju superteških sustava.

Streljivo – najveća strateška prilika u Europi

Europa danas ne proizvodi ni približno dovoljno streljiva. Potrebe NATO-a i Ukrajine višestruko nadmašuju kapacitete tvornica.
Hrvatska ima tradiciju, znanje i kooperante za obnovu proizvodnje streljiva svih kalibara, od 30 mm do artiljerijskih granata 122/155 mm, te izradu dronskih bojnih glava.

Ovo je segment s najbržim povratom ulaganja i najrealnijom mogućnošću da Hrvatska ponovno uđe u ozbiljan izvoz.

Realnost industrije: ljudi, strojevi, novac

Hrvatska metaloprerađivačka industrija suočena je s najvećim problemom – manjkom kadrova.
Bravari, tokari, CNC operateri su deficitarni; inženjeri odlaze u inozemstvo; mladi biraju druga zanimanja; sustav nema dugoročan kadrovski plan.
Stručnjaci postoje, ali u većem dijelu starije generacije. Fakulteti postoje, ali struka se ne obnavlja dovoljnom brzinom.

Materijalna baza postoji — ali je djelomično zastarjela.
Pogoni koje Hrvatska ima nisu u lošem stanju, ali veliki dio opreme traži modernizaciju i prilagodbu suvremenim standardima.
Metaloprerađivački sektor živ je, ali većinom radi jednostavne podizvođačke poslove.

Financijski gledano, Hrvatska sama nema kapacitet za velike skokove bez:
strategije, državnih ulaganja, međunarodnih partnerstava i jasnog industrijskog konzorcija.
EU fondovi postoje, ali Hrvatska još nema jasno definirane prioritete ni nositelje projekata.

Što to sve znači?

Hrvatska može.
Ali ne sve i ne odmah.

Dronovi – da, odmah, uz minimalna ulaganja i visok povrat.
Streljivo – da, uz obnovu pogona i jasnu organizaciju.
Modernizacija M-84 – da, vrlo kvalitetno, s realnim izvozom.
Novi tenk – samo s jakim međunarodnim partnerima.
Obrambena industrija kao zamašnjak metaloprerađivačkog sektora – da, ali uz strogo planiranje i koordinaciju države, industrije i akademije.

Hrvatska ima tradiciju, imala je vizionare, ima stručnjake i industrijsku bazu.
Od 154 tvrtke koje se navode u obrambenom ekosustavu, znatan dio njih bavi se odorama, kacigama, obućom, zaštitnom opremom i logističkim proizvodima — što je važno, ali nije teška vojna industrija.
No upravo u tom raznolikom ekosustavu leži šansa: stvoriti integrirani lanac koji će povezati lakšu i težu industriju u zajednički obrambeni proizvodni sustav.

Ako Hrvatska sve to poveže u sustav, ima realnu priliku ponovno postati zemlja koja ne čeka tuđu tehnologiju — nego razvija vlastitu.

Optimistične poruke s foruma u Slavonskom Brodu važne su, ali tek predstoji najteži dio – stvoriti ljude, obnoviti kapacitete, definirati strategiju i uložiti hrabri kapital.