Vijest izgleda banalno: država kupuje 23.350 kilograma pilećih i kokošjih pašteta za robne zalihe. Kilogrami u tablici, iznos u eurima, dobavljač izabran, natječaj odrađen. Gavrilović pobjeđuje s najnižom ponudom, procijenjena vrijednost je oko 256 tisuća eura s PDV-om.Forbes Hrvatska+2Danica.hr+2

Sama po sebi, to je normalan posao svake države koja drži do strateških rezervi hrane. Ali kad tu vijest stavimo uz ostale – skok obrambenog proračuna, najveću vojnu nabavu u povijesti, najavu ponovnog pokretanja proizvodnje streljiva i teškog naoružanja – slika odjednom izgleda manje rutinski, a više kao tiha vježba mobilizacije.

U isto vrijeme oko nas: rat u Ukrajini, eksplozivno Bliski istok, nestabilna BiH, otvorene prijetnje iz Republike Srpske, sve oštrija retorika Moskve i sve nervozniji NATO. To je kontekst u kojem treba čitati i paštete i Leoparde.

Pašteta kao simptom

Robne zalihe hrane u Hrvatskoj posljednjih godina se pojačano pune: osim ovih 23 tone paštete, država je već ranije nabavljala stotine tona tjestenine, riže, ribljih konzervi, dječje hrane.Danica.hr

Na papiru, to je racionalna priprema za krizne situacije – od potresa i poplava do poremećaja u opskrbnim lancima. No politička poruka, svjesno ili ne, glasi: država polako prelazi u trajni režim pripravnosti.

Problem je što se o tome gotovo uopće ne govori politički, već isključivo tehnički. U obrazloženjima natječaja za robne zalihe nećete naći odgovor na jednostavno pitanje:
Za koji se scenarij konkretno spremamo?

Za još jedan lockdown? Za prekid uvoza hrane? Za mogući rat u susjedstvu? Ili za kombinaciju svega toga?

Najveći val naoružavanja u novijoj povijesti

Dok se paštete tiho slažu na police, Ministarstvo obrane radi nešto što više nitko ne može ignorirati: ulazimo u najveći investicijski ciklus naoružavanja i modernizacije vojske otkako je Hrvatska samostalna. Samo novi paket nabava – protudronska zaštita, 44 tenka Leopard 2A8, 18 samohodnih haubica Caesar MK2 i 420 teških kamiona Tatra – težak je 1,945 milijardi eura.Jutarnji+2tportal.hr+2

Ministar obrane Ivan Anušić otvoreno kaže da je to dio „najvećeg investicijskog ciklusa modernizacije OSRH u novijoj povijesti“, uz ukupno oko tri milijarde eura ulaganja u opremanje i modernizaciju.MORH

Paralelno, Vlada i premijer najavljuju da će Hrvatska do 2027. izdvajati 2,5% BDP-a, a do 2030. 3% BDP-a za obranu, u skladu s novim NATO ambicijama.Reuters+3vlada.gov.hr+3MojPosao+3

To nas trajno seli u klub država koje vojni sektor stavljaju na vrh proračunskih prioriteta. U prijevodu: svaka buduća rasprava o mirovinama, zdravstvu, školstvu ili socijalnoj politici odvijat će se pod rečenicom:
„Ne možemo dirati obranu, obveze prema NATO-u su svete.“

Povratak teške industrije oružja

Još jedan važan komadić slagalice: obnova domaće proizvodnje streljiva i teškog naoružanja. Ministar Anušić u više je navrata najavljivao projekte za proizvodnju streljiva malog i velikog kalibra, uz jačanje obrambene industrije i čak planove gradnje većih borbenih plovila.vlada.gov.hr+1

To je logično iz perspektive države koja više ne vjeruje da će u kriznim vremenima uvijek moći kupiti ono što joj treba – pandemija i rat u Ukrajini su pokazali da se granice zatvaraju, izvozni režimi mijenjaju preko noći, a veliki proizvođači prvo opskrbljuju sami sebe.

Ali s političke strane, to je i mentalni povratak u logiku hladnoratovske ekonomije: razvijamo industriju koja možda neće proizvoditi frižidere i traktore, ali će sigurno znati napraviti granate i metke.

Je li ovo priprema za rat ili za mir u kojem rat više nije nezamisliv?

Na prvo, emocionalno čitanje, sve nabrojano zvuči kao da se spremamo za rat.
Na drugo, racionalnije, radi se o prilagodbi svijetu u kojem je rat u Europi ponovno postao realna opcija, a ne povijesna fusnota.

NATO od članica traži više novca, brže reakcije i ozbiljnije vojske. Hrvatska tu ne želi biti „slaba karika“, pogotovo ne u vrijeme kad se na istočnim granicama Unije vodi klasični rovovski rat. U tom kontekstu, Leopardi, haubice i dron-štit nisu hir, nego ulaznica za stol za kojim se donose ozbiljne sigurnosne odluke.

Gdje je crvena linija?

Za razliku od 90-ih, danas nemamo tenkove na granici niti mobilizacijske pozive u sandučićima. Ali imamo sve ostalo: rat u susjedstvu, retoriku velikih sila, povijesne revizionizme, nacionalizme koji nikad nisu otišli, samo su čekali pravi trenutak.

U tom svijetu nije nerazumno jačati vojsku i robne zalihe. Nerazumno je to raditi bez jasne strategije iskomunicirane građanima.

Je li cilj da Hrvatska bude regionalni čimbenik odvraćanja? Da može sama izdržati određeni period rata? Da bude logistička baza NATO-a na jugoistoku Europe? Ili da samo slijepo prati zadane postotke?

Odgovori na ta pitanja ne stanu ni u jedan natječaj za paštete ni u jedan ugovor za Leopard. Oni traže političku hrabrost da se javno kaže:
Za kakav se točno scenarij pripremamo – i što nam je kao društvu prihvatljiva cijena te pripreme.

Dok to ne čujemo, svaki novi šleper konzervi i svaki novi milijun za naoružanje izgledat će manje kao odgovorna sigurnosna politika, a više kao tiho navikavanje građana na pomisao da rat više nije nešto što se događa „negdje drugdje“.