Od Podvinja do trgova, Hrvatska je postala zemlja u kojoj se prvo viče, a onda razmišlja. Podvinje nije incident – to je ogledalo zemlje u stanju trajne uzbune
Dogodilo se u Podvinju kraj Slavonskog Broda. Jedna kuća, blagdanske lampice i poruka koja je, bez ikakve sumnje, bila namjerno provokativna. „Znam Da vam Smeta“, uz istaknuta velika slova ZDS i oblikovan grb s prvim bijelim poljem. Dovoljno da policija izađe na teren. Dovoljno da društvene mreže eksplodiraju. Dovoljno da se ponovno upali stari reflektor nad jednom, već previše puta viđenom, nacionalnom traumom.
Policija je svoje rekla – nema elemenata kaznenog djela ni prekršaja. No stvar ovdje odavno nije u policiji. Niti u jednoj kući u Podvinju. Niti u lampicama.
Stvar je u tome da smo kao društvo ušli u stanje trajne uzbune.
Hrvatska u režimu stalne detonacije
Posljednjih mjeseci Hrvatska izgleda kao zemlja koja živi na društvenom okidaču. Sve je povod, sve je signal, sve je „dokaz“. Thompsonovi koncerti, molitelji na trgovima, peticije za zabrane, prosvjedi, protuprosvjedi, objave, reakcije, kontra-reakcije. Nema sivog prostora. Ili si „za“, ili si „protiv“. Ili si „na pravoj strani povijesti“, ili si automatski svrstan u neprijateljski tabor.
U takvom ozračju kuća u Podvinju nije incident – ona je simptom.
Jer danas više ne promatramo pojave, nego odmah tražimo svrstavanje. Ne pitamo što je zakonito, nego što je „poruka“. Ne zanima nas kontekst, nego reakcija. A reakcija mora biti brza, glasna i moralno čista. Po mogućnosti uz hashtag.
Thompson, molitelji i selektivna osjetljivost
Uzmimo Thompsonove koncerte. Godinama ista priča: desetci tisuća ljudi, policija bez problema, publika koja dolazi zbog glazbe, emocije, identiteta. I paralelno s tim – medijska i politička nervoza, najave zabrana, moralne panike, teze o „normalizaciji ekstremizma“.
Isto s moliteljima. Nekolicina ljudi koji mole krunicu na trgovima – odmah peticije za zabranu, proglašavanje prijetnjom demokraciji, zazivanje represije. Ne rasprava, nego zabrana. Ne dijalog, nego uklanjanje.
Zanimljivo je kako se osjetljivost uvijek pali selektivno. Ovisno o svjetonazoru, političkom trenutku i tome tko drži megafon.
Ljevičarska protuofenziva ili refleks panike?
U tom kontekstu sve se češće spominje „ljevičarska protuofenziva“. Možda je to prejaka riječ, ali nešto se definitivno događa. Dio političke i društvene scene očito je procijenio da se teren „otima“ i da je potrebno reagirati snažno, brzo i bez puno nijansi.
Problem je što takav pristup često proizvodi suprotan efekt.
Svaka pretjerana reakcija hrani upravo ono protiv čega se navodno bori. Svaki pokušaj zabrane stvara novu publiku. Svaka moralna panika proizvodi novu provokaciju. Kuća u Podvinju nije pala s neba – ona je odgovor. Provokativan odgovor, ali odgovor.
Država, zakon i hladna glava
Jedina razumna linija obrane društva je zakon. Ne emocija. Ne Twitter. Ne peticija. Zakon.
Ako nešto jest zabranjeno – sankcioniraj. Ako nije – pusti. Sve drugo je opasno klizalište prema društvu u kojem se ljudi kažnjavaju zbog poruka, namjera i interpretacija, a ne zbog djela.
Policija je u Podvinju postupila hladno i profesionalno. I to je možda jedina dobra vijest u cijeloj priči.
Kad buka postane sama sebi svrha
Hrvatska danas ne pati od manjka problema, nego od viška buke. U toj buci nestaju stvarna pitanja: demografija, standard, radna mjesta, zdravstvo, obrazovanje. Ali se zato savršeno jasno čuju lampice, parole i simboli.
I dok se jedni zgražaju, a drugi provociraju, svi zajedno sudjelujemo u istom kolu – kolu stalne društvene histerije.
Kuća u Podvinju nije najvažnija stvar koja se dogodila ove godine. Ali reakcije na nju govore puno više nego same lampice. Govore da smo društvo koje sve teže podnosi drukčije, provokativno ili naprosto glupo ponašanje – i koje sve češće traži zabranu umjesto razuma.
A to je, dugoročno, daleko opasnije od bilo kakvog blagdanskog ukrasa.
