Kriza rasta u svijetu nesigurnosti

Hrvatsko društvo već dulje vrijeme prolazi duboke preobrazbe. Nalazimo se u krizi rasta – onoj tihoj, nevidljivoj, ali upornoj. Dodatno je produbljuju ratovi koji se odvijaju oko nas, slike razaranja koje svakodnevno gledamo, nesigurnost koja se prelijeva preko granica, ali i dugogodišnje ekonomske migracije, neizbježna posljedica života u otvorenom europskom prostoru.

Rastanak sa starim pravilima

U takvoj stvarnosti postaje jasno da se starim pravilima više ne može dalje. Stare navike, ustaljeni obrasci ponašanja i pogledi na svijet ne nude odgovore. Preobrazba podrazumijeva rastanak – ostavljanje nečega iza sebe i prihvaćanje novoga. A to je uvijek bolan proces.

Kad se lomi pojedinac

No novo ne može prihvatiti apstraktno društvo. Može ga prihvatiti samo pojedinac. A pojedinac se danas, u Hrvatskoj, pod pritiskom briga, besparice, nesigurnosti i osjećaja neperspektivnosti – lomi. I ondje gdje se lomi pojedinac, puca i društvo.

Solidarnost kao stanje duha

Ako želimo promjenu društva i političke zajednice, moramo krenuti od sebe. Solidarnost nije parola ni ideološka oznaka. Ona je moralna kategorija, stanje duha. Iz osobne razine prelijeva se u društvenu. Zajedničko dobro nije zbroj interesa, nego sposobnost da u drugome vidimo bližnjega, a ne konkurenciju.

Božić kao poziv na tišinu

Božić dolazi upravo kao podsjetnik na to. Kao božanski poticaj da zastanemo i pogledamo dublje. No mi ga uporno pretvaramo u vlastiti spektakl: mjerimo sjaj lampica, brojimo potrošene eure, natječemo se u vanjštini, dok se smisao povlači u tišinu.

Kad Bog kuca

A smisao ne nestaje. Bog, vjerovali ili ne, kuca. Na srce svakog čovjeka. Kuca i na vrata institucija, Sabora, Vlade, sveučilišta. Ne zato da bi nas osudio, nego da bi nas podsjetio.

Preobrazba kao početak

Od čovjeka se ne traži savršenstvo, nego otvorenost. Spremnost na preobrazbu. Da Božić ne ostane još jedan datum u kalendaru, nego trenutak u kojem se usuđujemo postati drugačiji.

Ondje gdje društvo doista počinje

Možda tada počnemo birati drugačije. Ljude, vrijednosti, smjerove. Ne savršene, ali odgovorne. Solidarne. Svjesne. Jer društvo ne počinje u institucijama. Počinje ondje gdje se pojedinac prestaje lomiti – i počinje rasti.