Postoje trenuci u lokalnoj politici kada jedna rečenica vrijedi više od deset priopćenja, sto demantija i tisuću protokolarnih fotografija.

Katarina Vučić, zamjenica gradonačelnika Vinkovaca i dojučerašnja članica HDZ-a, napisala je: “Nisam nestala. Maknuta sam.”

Ta rečenica nije samo osobna poruka žene koja tvrdi da je izbačena iz stvarnog procesa odlučivanja. Ona je politička optužnica protiv sustava u kojem formalne funkcije postoje na papiru, a stvarna moć, prema njezinim riječima, živi negdje drugdje.

I upravo zato njezin izlazak iz HDZ-a nije obična stranačka epizoda. To je mogući početak ozbiljnijeg raspadanja šutnje.

Godinama se gomilaju pitanja

Portal Slavonija.IN mjesecima je objavljivao tekstove koji imaju isti zajednički nazivnik: sumnje u pogodovanja, netransparentno raspolaganje javnim resursima, političke veze i odluke koje se teško mogu objasniti javnim interesom.

Pisali smo o državnim stanovima i optužbama Nikole Kajkića prema Ivanu Bosančiću.

Pisali smo o pravnim uslugama i angažmanu odvjetnice Nede Brčić, unatoč postojećim gradskim i županijskim pravnim službama.

Pisali smo o uklanjanju Nikoline Beljo s čela Centra za pružanje usluga u zajednici VSŽ i pitanjima oko zemljišta koje se spominje u kontekstu istraga.

Pisali smo o Luki Kraljeviću i političkoj “nultoj toleranciji” koja se, kada se ugase kamere, pretvara u nultu odgovornost.

Pisali smo o Nuštru, terminalu goriva, mještanima, načelniku, investitorima i ulozi županijskih struktura.

Pisali smo o GTG-u, nabavama, kratkim rokovima, jednom ponuditelju i obrascu koji formalno može izgledati uredno, ali politički i moralno zaudara.

Pisali smo o POS stanovima, poznatim prezimenima i pitanju tko su stvarni korisnici mjera koje se javnosti prodaju kao demografska politika.

Pisali smo o poticajima za poljoprivredu u Vinkovcima i krugu ljudi koji se pojavljuju oko gradskih sredstava.

Pisali smo o kaznenoj prijavi protiv Ivana Bosančića i Petra Šimića, vezanoj uz dugogodišnje pogodovanje i gradska zemljišta.

Ni u jednom od tih tekstova nije presuđivano umjesto institucija. Ali u svakom je otvoreno pitanje koje javnost ima pravo postaviti: tko ovdje odlučuje, za koga se odlučuje i po kojim pravilima?

Bosančić se ne može praviti da ga se to ne tiče

Ivan Bosančić danas je župan Vukovarsko-srijemske županije. Prije toga bio je gradonačelnik Vinkovaca. Njegovo ime godinama je povezano s ključnim političkim i kadrovskim odlukama u gradu, županiji, javnim ustanovama, poduzećima i stranačkoj strukturi HDZ-a.

Zato se ne može ponašati kao vanjski promatrač.

Ako Katarina Vučić govori o ljudima koji su nakon izbora trebali otići na nove dužnosti, ali su nastavili odlučivati iz sjene, javnost ima pravo pitati odnosi li se to na Ivana Bosančića.

To nije presuda. To je legitimno političko pitanje.

Ako zamjenica gradonačelnika tvrdi da su postojali paralelni sustavi odlučivanja, da su joj zaposlenici izbjegavali komunikaciju, da je bila izolirana i da su odluke donosili drugi, tada javnost ima pravo znati tko su ti drugi.

Ne “neki ljudi”.

Ne “određeni krugovi”.

Imenom i prezimenom.

Romić također ne može šutjeti

Josip Romić danas je gradonačelnik Vinkovaca. Katarina Vučić bila je njegova zamjenica. Ako njegova zamjenica javno tvrdi da je maknuta, izolirana i onemogućena u obavljanju posla, Romić ne može tu temu riješiti šutnjom, osmijehom ili protokolarnom objavom.

On građanima duguje odgovor.

Je li Katarina Vučić sudjelovala u donošenju odluka nakon izbora?

Je li imala pristup informacijama?

Jesu li zaposlenici gradske uprave komunicirali s njom normalno?

Tko je u stvarnosti vodio Grad Vinkovce nakon izbora?

Ako je sve funkcioniralo zakonito i uredno, onda to treba jasno reći. Ako nije, onda je problem mnogo veći od jednog izlaska iz stranke.

Hrabar čin ili zakašnjelo buđenje?

Treba biti pošten i prema Katarini Vučić.

Njezin potez jest hrabar, pogotovo u sredini u kojoj politika često ne kažnjava nesposobnost, nego neposluh. U takvom sustavu najopasnije je prestati klimati glavom.

Ali istodobno, javnost ima pravo pitati: zašto sada?

Katarina Vučić godinama je bila dio tog sustava. Bila je pročelnica, bila je u strukturama, bila je dio vlasti, bila je osoba od povjerenja. Upravo zato njezin istup ima težinu, ali upravo zato nosi i odgovornost.

Ako zna više, neka kaže više.

Ako ima dokumente, neka ih iznese.

Ako postoje ljudi koji su odlučivali mimo institucija, neka ih imenuje.

Ako je bilo pritisaka, neka ih konkretizira.

Jer javnost više nema koristi od poluistina, šaputanja i rečenica koje svi razumiju, ali nitko ne smije do kraja izgovoriti.

Vrijeme je da i drugi skinu rukavice

Najvažnije pitanje sada nije samo što će učiniti Katarina Vučić.

Pitanje je hoće li njezin potez ohrabriti i druge.

U gradskim upravama, županijskim uredima, javnim ustanovama, komunalnim tvrtkama, školskim odborima, bolnicama, agencijama i stranačkim organizacijama sigurno postoje ljudi koji znaju više nego što govore.

Ljudi koji su gledali kako se poslovi dogovaraju.

Ljudi koji su vidjeli kako se javni novac dijeli.

Ljudi koji su znali tko smije dobiti natječaj, zemljište, stan, potporu ili funkciju.

Ljudi koji možda godinama šute jer imaju kredit, posao, obitelj, dijete u vrtiću, muža u sustavu, ženu na ugovoru, brata u gradskoj firmi ili vlastitu ambiciju.

To je ljudski razumljivo.

Ali nije vječno opravdanje.

U jednom trenutku svatko mora odlučiti želi li biti svjedok, sudionik ili ukras na kulisi.

Karijerizam je gorivo ovakvih sustava

Sustavi moći ne opstaju samo zato što postoji jedan moćan čovjek.

Opstaju zato što oko njega postoji mreža onih koji računaju da se šutnja isplati.

Jedni šute zbog straha.

Drugi zbog interesa.

Treći zato što čekaju svoj red.

Četvrti zato što misle da će se izvući ako nikome ne stanu na žulj.

Tako nastaje lokalna močvara u kojoj se više ne zna gdje završava politika, a gdje počinje privatni interes. Gdje se javno predstavlja kao stranačko, stranačko kao privatno, a privatno kao “naše”.

I zato je svaki izlazak iz tog kruga važan.

Ne zato što jednu osobu treba pretvoriti u heroinu. Nego zato što svaki sustav šutnje počinje pucati onoga trenutka kada netko iznutra kaže: dosta.

Institucije moraju raditi svoj posao

Ovdje nije posao medija da donose presude. Niti je posao kolumnista da glumi sud.

Ali jest posao medija da postavlja pitanja.

A pitanja je previše da bi se više mogla gurati pod tepih.

Tko je stvarno upravljao Vinkovcima nakon odlaska Ivana Bosančića na mjesto župana?

Kakvu je stvarnu ulogu imao Josip Romić?

Zašto Katarina Vučić tvrdi da je maknuta?

Što se događa s istragama koje se spominju u javnosti?

Jesu li dodjele stanova, zemljišta, poslova i potpora bile transparentne?

Zašto se na tolikim temama stalno pojavljuju ista prezimena, isti krugovi i iste političke veze?

Na ta pitanja ne može odgovoriti Facebook status. Ne može ni konferencija za medije s tri opće rečenice. Na to moraju odgovoriti dokumenti, nadzorna tijela, DORH, USKOK, EPPO ako je riječ o europskom novcu, i svi oni koji su u sustavu primali plaću da štite javni interes.

Ovo više nije priča o jednoj ostavci

Odlazak Katarine Vučić iz HDZ-a možda će netko pokušati svesti na osobni sukob, povrijeđenu ambiciju ili unutarstranačko nezadovoljstvo.

To je najlakši način da se tema ubije.

Ali njezine riječi ne mogu se promatrati izolirano od svega što se u Vinkovcima i Vukovarsko-srijemskoj županiji gomilalo godinama.

Državni stanovi.

POS liste.

Zemljišta.

Poticaji.

Pravne usluge.

Javne nabave.

Kadrovske smjene.

Paralelno upravljanje.

Ista imena.

Isti krug.

Isti obrazac.

Zato pitanje više nije samo je li Katarina Vučić imala hrabrosti otići.

Pitanje je tko će nakon nje imati hrabrosti progovoriti.

Jer ako je istina da su mnogi sve znali, a šutjeli, onda ova priča nije samo o Bosančiću, Romiću, Vučić ili HDZ-u.

Ovo je priča o sustavu u kojem se šutnja godinama nagrađivala, a istina kažnjavala.

A takav sustav ne pada od jednog statusa.

Ali od jednog statusa može početi pucati.