Fotografije i pitanje “trebaju li križevi biti u školama” ovih dana kruže društvenim mrežama, kao da je riječ o jednostavnom “da/ne” problemu. U praksi, Europa je po tom pitanju sve, samo ne jedinstvena
Kad se modernost mjeri stavom prema križu
U Hrvatskoj se rasprava o križevima u učionicama uvijek iznova pokušava svesti na moralni test modernosti: tko je „za“, navodno je nazadan, a tko je „protiv“, automatski se proglašava naprednim i europskim. Problem je samo u jednoj sitnici – Europa po tom pitanju nema jedinstven stav, a Hrvatska se ponaša kao da mora izabrati strožu varijantu od svih drugih.
Europska praksa bez ideoloških šablona
Dok Italija, uz blagoslov Europskog suda za ljudska prava, križ u učionicama tretira kao dopušten i pasivan simbol tradicije, a Austrija ga veže uz većinsku strukturu učenika, kod nas se svaka rasprava odmah pretvara u optužnicu za teokraciju. Dok Njemačka priznaje da pitanje nije crno-bijelo i prepušta ga lokalnoj praksi, a Francuska sekularnost brani vlastitom povijesnom logikom, Hrvatska se i dalje ponaša kao da mora dokazivati da je „sekularnija od sekularnih“.
Demografija nije ideologija
A pritom se uporno prešućuje osnovna činjenica: prema posljednjem popisu stanovništva, gotovo 80 posto građana Hrvatske izjašnjava se kao katolici. To nije ideološki argument, to je demografska stvarnost. U takvom društvu križ nije egzotični nametnuti simbol, nego dio kulturnog i povijesnog identiteta većine. Ignorirati to u ime apstraktne „neutralnosti“ nije znak tolerancije, nego bijeg od stvarnosti.
Simbol nije problem, panika jest
Osobno sam za to da križevi budu u učionicama – ne kao sredstvo pritiska, ne kao poruka „tko ne vjeruje, ne pripada“, nego kao znak kontinuiteta društva kakvo jest. Problem ne nastaje zbog križa na zidu, nego zbog ideološke panike oko njega. Križ ne indoktrinira. Indoktrinira strah od simbola.
Škole nisu sterilni laboratoriji
Škole ionako nisu sterilni laboratoriji svjetonazorske neutralnosti. U njima vise državni simboli, uče se vrijednosti, interpretira povijest i oblikuje pogled na svijet. U tom kontekstu, zahtjev da se upravo križ izbaci iz javnog prostora zvuči manje kao borba za slobodu, a više kao poruka da se vlastita tradicija mora povući kako se netko ne bi osjećao neugodno.
Tolerancija ne znači povlačenje većine
Najgora verzija ove rasprave bila bi ona u kojoj se križ pretvara u političku toljagu. Ali odmah iza nje dolazi jednako loša opcija: ona u kojoj se tolerancija shvaća kao obveza većine da nestane. Europa, kakva god bila, to od svojih naroda ne traži. Zašto bi Hrvatska sama sebi nametala stroža pravila nego što ih ima ostatak kontinenta?
