U zemlji gdje se demokracija tumači kao alat za očuvanje privilegija, a ne kao instrument narodne volje, svakodnevno svjedočimo pogubnim posljedicama saveza između političkih kalkulanata, medijskih egzekutora i lakovjernih birača.

Predizborne kampanje, umjesto da budu prostor za informiranu odluku građana, pretvaraju se u klaunovske parade neutemeljenih optužbi, senzacionalističkih naslovnica i medijskih hajki. Umjesto programa – fraze. Umjesto argumenata – galama. Umjesto izbora – reality show.

Današnji slučaj zaslužuje mjesto u udžbenicima političke manipulacije: “Žestoki udar na unuka vukovarske 'Majke hrabrosti' – optužuju ga za tešku krađu!”

Tko optužuje?
Nepoznato.
Koji su dokazi?
Navodno postoje.
Je li istina?
Još se istražuje.
Je li šteta već nastala? Naravno da jest.

Građani, omamljeni naslovima i ogoljeni od kritičkog mišljenja, već su presudili. Mediji peru ruke napomenama sitnim slovima, da se „tek treba provjeriti“. A dok se provjerava – konkurent  je uništen.

Ovo nije slučajnost. Ovo je metoda.

Mediji više ne informiraju – oni programiraju. Klik je valuta, istina je višak. Populizam je nova religija, a odgovornost je arheološki pojam. Političari to znaju i koriste. Nepotpisane prijave, kontrolirano “curenje” dokumenata, inscenacije bez dokaza – to je njihova operativa.
Cilj nije istina.
Cilj je sumnja. Ne žele vas uvjeriti – žele vas zbuniti. Jer kad više ne znate kome vjerovati – birate onog tko najviše viče.

Ali nemojmo biti licemjerni – nisu problem samo političari. Problem su i birači. Birači koji glasate za “dojam”, a ne za program. Birači koji padate na domoljubne poze, zastave, pozdrave a ne znaju prepoznati stvarni doprinos zajednici.

Birači koji ne razlikujete karizmu od kompetencije, floskulu od strategije. Birači koji svakih četiri godine kliknu – i odmah zaborave.

Govorim iz iskustva.
Kao poduzetnik bez političke prošlosti, ušao sam u politiku iz čiste pobune – protiv korupcije, protiv lokalnih šerifa, protiv uhljebničke mafije. Bio sam previše neovisan da budem prihvaćen i previše uporan da budem ignoriran. Rezultat? Lavina podmetanja.
Anonimne prijave, curenje mojih poslovnih podataka, tužbi, bombastični naslovi o nepostojećim dugovima – sve režirano, sve usmjereno. Grad mi je dugovao dvostruko više nego ja njemu, ali naslov je bio jasan: “Želi biti gradonačelnik, a duguje gradu 13.000 kuna!”

Tri dana kasnije – Grad uplaćuje 23.274 kuna meni. A ispravak? Demantij? Ravnoteža? Nula. Mediji su odradili posao. Građani su kliknuli. Priča je zaključena.

U svom vijećničkom mandatu razotkrio sam afere koje bi u uređenoj državi bile tema istražnih odbora. Ovdje? Ni traga reakciji.

I umjesto nagrade – kazna. Na sljedećim izborima nisam dobio podršku. Zašto? Jer nisam bio “simpatičan”. Jer nisam mahao zastavom ni vikao parole. I zato danas više ne sudjelujem.
Ne zato što sam poražen, nego zato što ne želim više biti sudionik igre u kojoj nitko ne zna pravila, a publika ne razlikuje istinu od zabave. Ne kandidiram se jer ne znam za koga bih se borio. Jer ako je politička borba rat – ja odbijam pucati. Ne u bitki gdje vojska ne zna cilj, a narod navija za najglasnijeg.

Političko-medijski kartel funkcionira kao nauljen stroj. A narod? Zadovoljan mrvicama, obećanjima i mitovima.

Kao društvo nemamo pravo žaliti se na posljedice ako tvrdoglavo biramo iste uzroke. Ako svake četiri godine biramo šou umjesto sadržaja, parole umjesto programa i klaune umjesto lidera – onda biramo nastavak sapunice, stagnaciju. Biramo iseljavanje. Prazne stanove. Autobuse pune mladih na putu za Irsku i Njemačku. Biramo poraz, svaki put iznova.

Oni koji danas bacaju anonimne optužbe, sutra će vaše šutnje koristiti kao licencu za daljnje silovanje istine.
A istina, danas, nikada nije bila tiša.
A kandidati – nikad slabiji.
Nikad nesposobniji, nikad plići.

I što je najgore – dovoljno jeftini da se prodaju za šaku dnevnica. A vi, dragi birači, ste im to omogućili. Klikom. Glasom. Šutnjom.