Zamislimo ono što bi jednog dana moglo postati stvarno. Zamislimo, samo na trenutak, jedan drugačiji politički scenarij. Ne utopiju. Ne iluziju. Nego realnu mogućnost koja prije ili kasnije mora doći na red.

Zamislimo da županom Vukovarsko-srijemske županije postane čovjek koji nije proizvod političkog inkubatora. Netko bez stranačke knjižice, bez pečata iz centrale, bez pripadnosti plemenu koje tri desetljeća kruži između moći i koristi.

Zamislimo da pobijedi netko poput Nikole Kajkića.

Sam. Nezavisan. Bez uhljebničke prošlosti i bez političkih dugova. Bez rodbine po uredima. Bez šalabahtera iz Zagreba. Bez unaprijed raspoređene mreže "naših ljudi".

To ne bi bila samo promjena. To bi bila politička revolucija. Ili barem prva kiša u pustinji u kojoj trideset godina raste samo jedno drvo – HDZ-ov tisućljetni hrast: otporan na afere, imun na logiku, hranjen korupcijom, zaštićen od konkurencije, i stalno u cvatu – samo za odabrane.

Kandidat bez stranačke infrastrukture znači i – bez potrebe za uhljebničkom logistikom. Bez "rasporeda sjedenja" po kumstvu i zavičajnim linijama. U njegovom uredu možda bi se po prvi put gledalo tko što zna, umjesto tko je čiji.

I to bi, paradoksalno, mogao biti problem.

Zamislite projekt iz Andrijaševaca koji ne prođe jer nema smisla, a ne jer nema veze. Zamislite natječaj koji se provede – bez intervencija. Zamislite zapošljavanje gdje vrijede diploma i radna etika, a ne prezime i poznanstva.

Kaos.
Politički, socijalni i psihološki potres. U takvom sustavu, Kajkić bi vjerojatno bio najusamljeniji čovjek u županiji. Bez partijskih štaka, bez mreže telefonskih poziva koji "riješe stvar", ostalo bi mu samo jedno – osloniti se na građane.

A to je najopasniji oblik političke ovisnosti: odgovornost prema ljudima.

Možda bi otvorio vrata stvarnim javnim raspravama. Možda bi odgovarao na pitanja koja nisu prethodno dogovorena. Možda bi – i sada ozbiljno kršimo pravila političke fizike – podnio ostavku ako ne ispuni obećanja.

Upravo tu nastaje problem. Jer ako jedan Kajkić može pobijediti bez stranke, tko kaže da to ne može i netko drugi?

A promjena – ako se jednom dogodi – zna biti zarazna.

Građani bi mogli zaključiti da ne moraju birati one koji slušaju Zagreb, nego one koji slušaju njih. I možda požele isto i za gradonačelnike. Pa za načelnike. Pa za ministre.

Zato će sustav učiniti sve da Kajkić ne pobijedi. Jer nije stvar u njemu. Stvar je u tome što on predstavlja. On je test. A testovi su opasni u sustavima gdje se ocjene dijele prema poslušnosti, a ne prema znanju.

Možda neće imati dovoljno novca.
Možda neće imati većinu.
Možda neće potrajati.

Ali mogao bi biti ono čega se sustav najviše boji — ogledalo.

A u ovoj županiji, gdje se godinama šminka lice sustava dok iza kulisa trunu temelji, jedno iskreno ogledalo već je politički incident.

I zato…

Ne pitajte se možete li vjerovati Nikoli Kajkiću. Pitajte se – koliko još puta planirate vjerovati onima koji su vam trideset godina obećavali isto, a isporučivali nova obećanja?

I ako nećete vi – tko će?
Ako ne sada – kada?